Autori

Zaigrajmo pola – cijelo, evo vama remek – djelo

Prije nešto više od šest godina, u velikoj sali fočanskog muzeja održana je osnivačka konvencija Nove socijalističke partije, stranke na čijem je čelu stajao tadašnji gradonačelnik Foče, a današnji politički penzioner, Zdravko Krsmanović, koji je, istina, imao relativno modernu predodžbu o tome šta bi danas trebala biti uloga ljevice na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini, ali, nažalost, nije imao gravitacionu moć da privuče dovoljan broj ljudi sposobnih da shvate tu predodžbu i pretoče je u djelatnu politiku.

Ali ne treba strogo suditi Krsmanoviću zbog političkog neuspjeha sa NSP, dovoljno je pogledati u šta su se pretvorile stranke sa znatno većim ljevičarskim osnivačkim kapitalom, poput Lagumdžijnog SDP-a i Dodikovog SNSD-a, pa da shvatimo kako je u Bosni i Hercegovini ljevica još davno oboljela od smrtonosne bolesti, čiji je jedan od simptoma nesposobnost da se gleda ispred sebe, već isključivo u mitomansku prošlost. Ipak, ni hvalevrijedan pokušaj Zdravka Krsmanovića da načini iskorak u odnosu na ustaljenu, inercionu retoriku u političkom prostoru – a njegova izjava: “Ako ste bili na vlasti kad je zločin počinjen, kad se silovalo i ubijalo, ne možete se praviti da niste odgovorni” svakako jeste bila iskorak u času u kojem je izgovorena – ni nastojanje da se politički spektar u RS i BiH upotpuni modernom ljevicom, pa čak ni prisustvo velikog broja delegata iz FBiH, nisu bili ono što je obilježilo fočansku konvenciju.

Na samom početku skupa na binu je izašao crnpurasti mladić, skoro dječak, sićušne građe i mršav poput kakve šumske zvjerčice nakon teške i dugačke zime. Delegati su se utišali, očekujući da počne prvi govor, ali umjesto riječi dobrodošlice i političkih fraza, čuli su nešto što će dugo pamtiti. Iz krhkog mladićevog tjelešca izvio se neopisivo lijep glas koji je a cappella otpjevao Internacionalu, tjerajući one nestrpljive u publici da prestanu šaputati i baviti se svojim mobitelima i da udivljeno svjedoče jednom malom muzičkom čudu. Premda prožet optimizmom, fočanski je skup Nove socijalističke partije ustvari predstavljao kraj, ili barem početak kraja, političkih ambicija onih koji su na njemu učestvovali, ali je istovremeno predstavljao i početak, ili barem nagovještaj početka, jedne, za bosanskohercegovačke razmjere, blještave muzičke karijere.

Tanani fočanski mladić, vlasnik čudesnog glasa, ubrzo se obreo u Sarajevu, gdje je u početku izazivao prvo zapanjenost, a potom ushićenost i oduševljenje gostiju u baščaršijskoj Art kući sevdaha. Da li je estetski zor ili već poslovični pragmatizam stanovnika Foče uvjetovao prelazak sa borbenih pjesama na sevdalinke, vjerovatno nikada nećemo pouzdano saznati, niti je to od ikakvog značaja. Ono što je bitno jeste činjenica da su Sarajevo i Bosna i Hercegovina dobili novu muzičku zvijezdu, koja je pokazala da je sevdah kao muzički oblik još uvijek itekako živ, jer je sposoban podnijeti eksperiment i fuziju sa drugim žanrovima. Božo Vrećo je, nakon, nažalost, neuspješne saradnje sa drugim popularnim izvođačem postsevdahizma, Damirom Imamovićem, slavu stekao kao član benda Halka, ne zanemarujući pri tom ni solo karijeru.

No Vrećo nije samo muzički nadaren, onima koji prate njegov rad poznato je da se okušao i u slikarstvu, naslijeđujući od svoje majke talent za ovu umjetnost, a zatim se predstavio javnosti i kao literat, objavljujući biografsku knjigu Mila, koja je izazvala pravu pomamu među sarajevskom građanskom publikom, nadaleko poznatom po svom prefinjenom i istančanom književnom ukusu. Ostaje, međutim, nejasno od koga je i da li je uopće Vrećo od nekog naslijedio literarni talent, jer čak i ovlašno prelistavanje njegovog prvijenca neumoljivo razotkriva autora kao čovjeka sklonog kitnjastosti, patetičnosti i tendencioznosti, ujedno opčinjenog davanjem savjeta, istina uglavnom implicitnih, što je u ozbiljnoj književnosti skoro nedopustivo, izuzev ako ti savjeti nemaju i ironijsku, odnosno autoironijsku dimenziju.

Pored djelovanja u tri umjetnička polja, Vrećo je u Sarajevu postao i trendseter. Svojim neobičnim i pomalo egzibicionističkim načinom odijevanja privukao je pažnju velikog broja ljudi i postao etički svjetionik svima koji smatraju da postoji razlika u specifičnoj težini između općih ljudskih i manjinskih prava. Oni koji smatraju da su manjinska prava važnija od općih ljudskih, navigavaju prema tom svjetioniku, dok ga oni koji prednost daju općim pravima u širokom luku zaobilaze. Time se na sporednim plovnim putevima stvorila čudna zbrka, jer uprkos potpuno različitom pogledu na svjetionik, tu i tamo dođe do sudara između plovila pod različitim zastavama. Srećom, glavni plovni putevi, oni na kojima još uvijek važi propis da su i opća i manjinska i većinska ljudska prava jednake specifične težine, zasad ostaju pošteđeni ovih jedriličara amatera.

Vrećova ekstravagancija i blagi egzibicionizam nije ni po čemu sporan, niti to smije biti. On nije samo legitiman kao ljudsko pravo, već je i marketinški pragmatičan za estradu na kojoj Vrećo djeluje. Štaviše, ta je ekstravagancija čak i korisna u širem društvenom značenju, jer služi kao lakmus papir civilizacijske zrelosti zajednice, provjeravajući njenu rezistenciju na ono što može biti protumačeno kao provokacija i njenu sposobnost za otvaranje prema drugom i drugačijem. Ima u sebi, recimo, crtu simpatične provokacije sam naziv Vrećovog benda, Halka, za koji njegovi članovi tvrde da dolazi iz staroindijskog jezika i da označava dobrodošlicu svjetlosti. Jezički znalci na ovo će se blagonaklono nasmiješiti, razumijevajući da je to marketinški trik i znajući da je staronindijski jezik samo uslovni naziv za dva drevna jezika indijskog potkontinenta, vedski kao stariji i sanskrt kao mlađi. Halka je, naime, riječ koja je ovdje stigla preko turskog jezika, zadržavajući svoje osnovno značenje, koje je zaista nepotrebno tumačiti, ali za potpunije razumijevanje navešćemo da je jedan od mogućih prijevoda tog turcizma na engleski annulus, riječ čija je latinska etimologija savršeno razvidna.

No ono što jeste sporno, odnos je dobrog dijela sarajevskih medija i dijela kulturne, umjetničke i intelektualne, pa i političke zajednice prema fenomenu Boža Vreća. Dočekujući fočanskog homo universalisa kao osloboditelja i spasitelja od terora uniformnosti, sarajevska se publika osvjedočila kao sklona amneziji, zaboravljajući na dugu povijest efeminiranih umjetnika u Bosni i Hercegovini, a pogotovo u širem, donedavno zajedničkom političkom i kulturnom prostoru, dakle u Jugoslaviji. Ivica Krajač koji je sa bendom 3M, nazivanim još i 4M, predstavljao Jugoslaviju na evrovizijskom takmičenju 1969.godine, Danijel Popović, Oliver Mandić… pa i popularni sarajevski pop i dance izvođač Deen, samo su neki od prethodnika Boža Vreća. Njihova popularnost, i to u doba socijalističke Jugoslavije, čiji su zakoni, što se često zaboravlja, bili prilično diskriminatorni u pogledu manjinskih prava, pokazuje da fenomen Vrećo nije nikakva novina niti sablazan.

Ono što je sablažnjivo, jeste potreba jednog, nimalo zanemarljivog, broja medijskih, kulturnih i političkih djelatnika da posežu za tuđim radom kao paradigmom i da tuđi rad koriste za emotivne i etičke ucjene vlastitih neistomišljenika. Pa se tako kod nekih ljudi razvio strah da javno iskažu svoje mišljenje o Vrećinim muzičkim interpretacijama, s razlogom se plašeći da će zbog odustva divljenja za njegovo prenaglašavanje i stenjanje biti proglašeni homofobima, fašistima ili čime već ne. To je još jedan u nizu dokaza da pitanje sarajevske duhovne slobode ne leži u Božu Vreću, već u postojanju takvog straha. Odnosno u pitanju, šta je to što plaši one koji smatraju da Vrećo nije svjetsko čudo, pa čak ni dobar interpretator sevdaha, a pri tom mu odaju priznanje kao izvođaču postsevdahizma.

Autoru ovog članka svojevremeno je cenzurirana priča objavljena u Urban Magazinu, uz opravdanje da je suviše lascivna. Valja napomenuti da tu nije bila riječ o novinskom, odnosno publicističkom tekstu, već o umjetničkom djelu, koje bi, jelte, ipak trebalo uživati malo više slobode u izrazu. A lascivni dio odnosio se na trenutak kada mladić svojoj djevojci dotiče rub gaćica, opis samog seksualnog čina svakako nije išao dalje od toga. Autor je uz negodovanje pristao na objavljivanje oktroisane i unakažene priče, da bi na svoje zaprepašćenje nakon nekoliko dana ugledao naslovnicu tog broja Urban Magazina, na kojoj je stajao Vrećo u ženskoj haljini. Da se razumijemo, ovaj protest se ni u kom slučaju ne smije doživjeti kao poziv na redukciju Vrećovog prava da se javnosti predstavlja u haljinkama, već kao poziv na odbranu slobode umjetnosti per se, odnosno kao podsjećanje da sva ljudska prava moraju imati jednaku specifičnu težinu, inače čitavo društvo postaje debalansirano i nestabilno, na nogama klimavo.

Božo Vrećo je posljednjih dana podigao prašinu u javnosti, činom samovoljnog napuštanja predstave Koštana, projekta pod dirigentskom palicom Kokana Mladenovića. Vrećo je trebao tumačiti naslovnu ulogu u predstavi o čuvenoj Maliki Maskutovoj, vranjanskoj Ciganki kojoj je neusporedivi Bora Stanković podario besmrtnost kao Koštani, ali se u posljednjem trenutku predomislio i bez najave napustio ansambl predstave, da bi potom preko društvenih mreža obavijestio svoje fanove da je to učinio uslijed bolesti. Rasplet čitavog ovog slučaja po svemu sudeći odigraće se na sudu, a Vreću će u predstavi odmijeniti glumica Emina Elor, koja je Koštanu već igrala, i to veoma uspješno. Ipak, čekajući sudsko mišljenje o Vrećinom samovoljnom izlasku iz jednog obimnog koprodukcijskog projekta, ne možemo a ne zapitati se da li je taj čin uvjetovan činjenicom da je Mladenovićeva Koštana politički veoma angažirana predstava, koja se veoma oštro obrušava na balkanski mačizam pretočen u politiku. I činjenicom da Vrećo veoma mudro izbjegava bilo kakav politički angažman, svjestan da bi mu takvo svrstavanje reduciralo estradnu publiku i zatvorilo određena vrata na estradi.

Naravno, ako to i jeste bila Vrećova motivacija, ona je sasvim legitimna kao lični izbor. Ostaje, međutim, nejasno na osnovu čega određeni sarajevski krugovi Vreća proglašavaju za etičkog vodiča i borca za ljudska, a prije svega za manjinska prava, kada bi ti, po pravilu formalno obrazovani ljudi, morali znati da se borba za prava uspješno može voditi samo u političkoj areni. Formalno obrazovani ljudi morali bi biti sposobni uočiti još nešto – odustvo onih koji su spremni, poput Boža Vreća, istupiti sa svojom drugačijošću i svojom posebnošću. Ukoliko je Vrećo jedini ili jedan od šačice onih koji su posebni i drugačiji, tada nikakav problem sa njihovim pravima ne postoji, što je lako dokazati popularnošću koju Božo uživa. Ukoliko takvih, pak, ima u nešto većem broju, tada bi u najmanju ruku bilo korektno, da ne potežemo riječ moralno, da stanu rame uz rame sa Božom, koji se kulturom i umjetnošću bori za pravo na posebnost i drugačijost, a ne da mu pružaju samo bezličnu podršku iz publike.

Za kraj, bitno je reći sljedeće, bez gajenja nade da će ove riječi imati nekakav učinak, već u želji da barem negdje ostanu zapisane, kao dokaz jedne možda uzaludne pobune – niko Božu Vreću ne smije osporavati pravo da se bavi muzikom, slikarstvom, književnošću, pa i odijevanjem na način na koji on to želi. Ali bi bilo lijepo kada bi oni, koji sebe vole smatrati za umne i razborite, prestali lošu i trećerazrednu literaturu proglašavati za književne delicije i za obaveznu lektiru. Ovdašnja je čitateljska publika svakako zapuštena i inertna, većina čitatelja svoj sud gradi na temelju mišljenja onih koji su se ustoličili kao referentne tačke. A takvi, umjesto da se bore za slobodnu, razvijajuću, u budućnost zagledanu umjetnost, kanoniziraju trećerazredna djela i kreiraju nakaradan sistem literarnih vrijednosti, uglavnom zarad nekih sitnih benificija i sinekura.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *