Ova pjesma jeste dragulj Dučićeve zaostavštine, ali nikako prikladna kao povod za vrijeđanje u 21. stoljeću.
Zbog jednog Milanovića, čitava se srpska fejsbukologija digla protiv onih koji sebe zovu Hrvatima. Prvo, ja u njegovom govoru nisam čuo ništa sporno, osim što mi je bilo smiješno da duplo manji narod (ako smo dva naroda, a mislim da nismo) drugog naziva šakom jada od deset miliona.
Sve su se patriote sjetile da za ovu priliku zloupotrijebe Dučića. I to je sreća u nesreći. Neka se čita, pa makar to bila i pjesma „Sinu tisućljetne kulture”.
Za jedne sam okorjeli četnik. Za druge sam to isto, samo što se „pravim tolerantan” odajući svojim fotografijama ili muzikom, poštovanje prema tuđim sakralnim objektima, kao prema svom ličnom i opštenarodnom dobru, odajući poštovanje sevdalinci i u njima Mustafama, Alijama, Ajšama itd. Za treće, one koji će osuditi ove moje redove, sam izdajnik, ustaša, poturica ili šta već.
Srbi nemaju većeg majstora lirike od Jovana Dučića. On nije samo velikan naše, već i evropske književnosti. I njegove patriotske pjesme su, takođe, zastupljene u obrazovnim sistemima širom Evrope i svijeta.
Ali, ja nikad, ali nikad, ovu pjesmu ne bih podijelio na mreži s namjerom da uvrijedim nekoga, niti bih je čitao svom djetetu kao uspavanku. Naročito je ne bih dijelio povodom govora nekakvog Milanovića, kojem prezime govori sve, jer bih time ponizio Dučića. Zašto zloupotrebljavamo Dučića? Kad, u kom periodu, i kome se on obratio tom pjesmom i u kojim okolnostima? Kome se Dučić obraća? Šta da kažem tom, gore pomenutom, djetetu? Istina, ja čitajući ili govoreći ovu pjesmu, jer je znam napamet, osjetim silni ponos, jer je Dučić jedan. Majstor svog zanata. Ali ovom pjesmom Dučić nije prikladan ovom vremenu. Kome da se obratim ovom pjesmom? Aniti, Dariji, Anti, Snježi, Božici?
Jesu li oni „zakržljala rasa” u ovom momentu i u ovoj pjesmi, a u drugom momentu su Srbi katoličke vjere? Obraća li se Dučić onima koji sebe zovu Hrvatima ili se obraća ustašama? Obraća li se Dučić Ivanu Goranu Kovačiću i njegovoj „Jami”? O kakvoj rasi Dučić govori? Ili je to metafora za otpadnike, za ustaše?
Ova pjesma jeste dragulj Dučićeve zaostavštine, ali nikako prikladna kao povod za vrijeđanje u 21. stoljeću. Nije prikladna ovom vremenu i svijetu u kojem živimo.
Teba li da po susjedstvu idem od džamije do džamije i naglas govorim stihove našeg velikog Njegoša? Treba li u 21. vijeku da im na uho trubim: „Bog vas kleo, pogani izrodi,što će turska vjera među vama? Kuda ćete s kletvom prađedovskom? Su čim ćete izaći pred Miloša?” Je li to priča koja će nešto promijeniti ili je zloupotreba Njegoševog lika i djela?
Nema veće tragedije nego kad se u dnevnopolitičke svrhe, u ime današnjih polupismenih gmizavaca na vlasti, narod digne i zloupotrebljava one koji su zadužili njegovu kulturu.
Kad je već tu, neka pjesmu pročitaju oni koji nisu. Dučić je tu pjesmu stvorio u vrijeme kad je krv potocima tekla ovim južnoslovenskim prostorima, a ja iskreno vjerujem da nije posvećena onima koji sebe zovu Hrvatima, već ustaškom pokretu u tadašnjoj NDH.
SINU TISUĆLjETNE KULTURE
Ti ne znade mreti kraj slomljenog mača,
Na poljima rodnim, braneći ih časno
Kitio si cvećem svakog osvajača,
Pevajuć’ mu himne, bestidno i glasno.
Slobodu si večno, zakržljala raco,
Ček’o da donesu tuđi bajoneti,
Po gorama svojim tuđa stada pas’o,
Jer dostojno ne znaš za Slobodu mreti.
Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.
S tuđinskom si kamom puzio po blatu,
S krvološtvom zvera, pogane hijene,
Da bi mučki udar s leđa dao Bratu,
I ubio porod u utrobi žene.
Još bezbrojna groblja zatravio nisi,
A krvavu kamu u njedrima skrivaš,
Sa vešala starih novi konop visi,
U sumraku uma novog gazdu snivaš.
Branio si zemlju od nejači naše,
Iz kolevke pio krv nevine dece,
Pod znamenje srama uz ime ustaše,
Stavio si Hrista, Slobodu i Svece.
U bezumlju gledaš ko će nove kame,
Oštrije i ljuće opet da ti skuje,
Čiju li ćeš pušku obesit’ o rame,
Ko najbolje ume da ti komanduje.
