U BiH i 22 godine poslije rata ne postoji popis nestalih lica, prvenstveno Bošnjaka, što stvara prostor za manipulaciju žrtvama.
Da Srbi u BiH nisu ravnopravni sa ostalim narodima, ili bar da drugi uporno nastoje da Srbi budu neravnopravni, odavno je jasno. Uostalom, zbog čega je i počeo rat u BiH nego zbog pokušaja unitarizacije BiH i majorizacije Srba. Na žalost isto je i sa srpskim žrtvama stradalim tokom proteklog rata u BiH, bilo da se radi o civilima ili vojnicima, jer ni oni nisu ravnopravni sa žrtvama druga dva naroda. Ovo se ogleda u mnogim činjenicima, a posebno je vidljivo u radu Instituta za nestala lica BiH.
Neupućenima je, a takvih je danas na žalost mnogo, sigurno neobično da se pronalaze i sahranjuju samo bošnjačke žrtve, a da o nestalim Srbima nema ni traga ni glasa. Zašto? Zato što je to smišljena aktivnost, a što je najveći problem, u svim tim radnjama učestvuju i predstavnici srpskog naroda u Institutu.
Nastanak Instituta
Institut za nestala lica BiH osnovali su Savjet ministara BiH i Međunarodna komisija za nestala lica (ICMP). Institut je počeo sa radom 2008. godine kada su ugašene kancelarije entitetskih komisija za traženje nestalih. Da bi Institut mogao nesmetano funkcionisati formirani su adekvatni organi koji upravljaju radom Instituta.
Upravni odbor koji sastavljen od po dva predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka, dakle ukupno šest ljudi. Jednog Srbina u Upravni odbor imenuje Savjet ministara a drugog Međunarodna komisija za nestala lica (ICMP), tako je i sa Hrvatima i Bošnjacima.
Kolegijum direktora Instituta čine tri lica – direktora i to po jedan Srbin, Hrvat i Bošnjak koji se biraju konkursom, njih bira Upravni odbor Instituta. U Institutu BiH odlučuje kolegijum direktora konsenzusom. Ni jedna odluka ne može proći, ako svi za nju nisu glasali.
Ako postoji problem i ne može se riješiti, ta odluka se proslijeđuje Upravnom odboru koji takođe odlučuje konsenzusom. Dakle ukoliko predstavnici srpskog naroda nisu saglasni sa nečim, to ne može proći. Na žalost najčešće su saglasi, iako to ide na štetu srpskog naroda.
Institut ima i Nadzorni odbor kojeg bira Savjet ministara a čine ga takođe tri čovjeka – Srbin, Hrvat i Bošnjak.
Savjetodavni odbor, kojeg čine po dva Srbina, Hrvata i Bošnjaka, bira Upravni odbor na prijedlog nevladinih organizacija koje se bave pitanjem nestalih lica u BiH.
Osnova za sve ovo pa i formiranje samog Instituta bio je Zakona o nestalim licima BiH koji je usvojen u Parlamentarnoj skupštini BiH 2004. godine.
Međutim, najveći problem su podzakonski akti, odnosno različiti pravilnici doneseni na nivou Instituta za nestala lica BiH koji su najčešće u suprotnosti sa pomenutim Zakonom. Isti favorizuju žrtve, prije svega bošnjačkog naroda i minimiziraju srpske žrtve. Sve je to doneseno uz saglasnost predstavnika srpskog naroda i znanja Organizacije porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila RS čiji članovi su od početka rada Instituta u ulozi članova Savjetodavnog odbora Instituta.
Evo i primjera za kontradiktornosti u radu Instituta.
U članu sedam Zakona o nestalim licima BiH, u prvom stavu, navedeno je da se Institut osniva sa ciljem unapređenja procesa traženja nestalih i efikasnije identifikacije posmrtnih ostataka. Ukoliko se zna da je do 2008. godine Republika Srpska prosječno godišnje rješavala slučajeve nestanka 320 lica, a od tada do sada identifikovano je 250 Srba, jasno je da proces traženja nestalih Srba, pa čak ni Hrvata, nije efikasniji i da prema navedenom članu Zakona, Inistitut nije opravdao svoje postojanje, a istovremeno je i prekršen sam Zakon o nestalim licima.
Veliki problem je i nepoštovanje člana devet Zakona koji kaže da “Status nestalog lica prestaje danom identifikacije, a postupak traženja nestalog lica se zaključuje”. Međutim Institut i danas vrši verifikaciju lica koja su sahranjena do 2008. godine, ali ne vrši verifikaciju nestalih lica, odnosno ne pravi se popis lica za kojima se još traga. Odnosno u BiH i 22 godine poslije rata ne postoji popis nestalih lica, prvenstveno Bošnjaka, što stvara prostor za manipulaciju žrtvama.
Članom 12 Zakona dozvoljeno je korištenje novčane nadoknade za porodice nestalih koje ni po kojoj drugoj osnovi ne koriste nadoknadu, ali je to praktično nemoguće jer ne postoji Centralna evidencija nestalih.
U članu 18 Zakona, njegovim drugim stavom, propisano je da osnovne troškove sahrane identifikovanih i neidentifikovanih lica obezbjeđuju nadležni organi Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta. Međutim Institut je usvojio pravilnik koji se kosi sa Zakonom, jer Institut vrši sahrane identifikovanih iako je to u nadležnosti entiteta, odnosno Brčko distrikta.
Srpska tijela se odvoze u FBiH i tu se vrši identifikacija i sudska medicinska obrada, a dokazi i dokumentacija o eventualno počinjenim zločinima ostaju u Federaciji BiH. Porodice nestalih Srba i pozivaju se na identifikaciju u Visoko, Tuzlu, Sanski Most, a odatle tijela idu na sahranu bez znanja institucija Srpske. Zbog identifikacije, srpske majke često moraju odlaziti u Federaciju na identifikaciju svojih sinova, gdje doživljavaju različite neugodnosti, ali i sam odlazak u Federaciju je direktno ponižavanje jer one su svoje sinove slale u Vojsku Republike Srpske.
Ako se desi da tijelo dođe u Banja Luku, (npr. pronađeno je na Ozrenu), onda dolazi patolog iz FBiH i policija nadležne stanice iz FBiH, čak dolaze i patolozi iz Vinkovaca. Zaobilazi se MUP RS, naš Zavod za sudsku medicinu i Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica. Što je očigledan primjer prikrivanja ratnih zločina nad srpskim narodom.
Republika Srpska ima Pravilnik o sahrani identifikovanih vojnika i civila koji je usklađen sa Zakonom o nestalim licima BiH i namjenska sredstva za sahranu istih, ali nema priliku da ih sahrani zbog ponašanja Instituta koji direktno krši navedeni Zakon i Pravilnik Vlade Republike Srpske.
Institut na osnovu pravilnika o čuvanju tijela nestalih lica koji je inače u suprotnosti sa članom 18 Zakona o nestalim licima plaća u FBiH smještaj nepoznatog broja tijela, iako je to po pomenutom Zakonu obaveza entiteta. I novaj Pravilnik su usvojili i Srbi u Institutu.
Najnoviji primjer rada srpskih predstavnika u Institutu je Momir Škiljević koji je imenovan u Upravni odbor (kao kandidat međunarodne komisije i koji nema status borca VRS) i koji je dao saglasnost za uplatu 600.000 KM za godinu dana čuvanja nepoznatog broja tijela u FBiH. Ne bi to bilo čudno da Republika Srpska nije izgradila spomen kosturnice u kojima je smejštaj srpskih tijela besplatan, ali i pored tih troškova snosi i dio troškova za FBiH zahvaljujući Momiru Škiljeviću. Žalosno je da danas o sudbini nestalih odlučuju oni koji u ratu nisu učestvovali.
Novca za ekshumaciju nema, nema ni za rad na terenu, gorivo, registraciju auta, naknade za svjedoke, zabranjena su probna kopanja – lociranje, ali za nezakonito plaćanje čuvanja tijela u FBiH, ima.
U nedavnoj proceduri izbora članova Savjetodavnog odbora Instituta Boračka organizacija Republike Srpske, u okviru koje djeluje i njen Odbor porodica poginulih i zarobljenih boraca, imala je svog kandidata za člana Savjetodavnog odbora, suprugu nestalog borca, vrlo ugledu i visokoobrazovanu osobu, ali je Momčilo Škiljević glasao protiv ovog prijedloga Boračke organizacije. U Savjetodavni odbor izabrana su dva lica iz podobnih organizacija koja na žalost nemaju kvalifikacije poput kandidata iz druga dva naroda, ili predloženog kandidata BORS-a, što znači da neće moći zastupati interese srpskog naroda na adekvatan način, ili suprotstaviti se eventualnim pokušajima manipulacije predstavnika druga dva naroda.
Veliki, možda i najveći problem rada Instituta je Centralna evidencija nestalih. To pitanje je regulisano članom 22 Zakona koji kaže da verifikacija i unos ranije prikupljenih podataka o nestalim licima treba da se završi najkasnije u roku od godinu dana od dana osnivanja Instituta. Dakle Centralna evidencija nestalih je trebala biti završena do 31.12.2008. godine, ali do sada ništa nije urađeno. Do danas nije uspostavljena Centralna evidencija nestalih.
Ako bi se uspostavila evidencija u skladu sa zakonom, istina o nestalim Bošnjacima bila bi drugačija, a samim tim bi došle u pitanje presude Srbima koji su suđeni za “nestala lica” koja nikad nisu verifikovana u skladu sa zakonom i čiji je nestanak upitan. Lako se može provjeriti da se među nestalima nalazi veliki broj živih, na primjer provjerom kroz CIPS jer su izvadili lične karte i slično.
Na žalost za sve ovo saglasnost su dali i Srbi u Institutu za nestala lica.
Kroz sadašnju verifikaciju već identifikovanih i sahranjenih lica (podsjećamo da Zakon o nestalim licima članom 9 stav 1, ova lica više ne tretira kao nestala) koje provodi Institut za nestala lica mimo Zakona, a uz saglasnost Srba u njemu, stvara se lažna slika o ratu u BiH.
Kroz ovu nezakonitu verifikaciju ne navodi se kategorija vojnik-civil, pa tako umjesto vojnika 28. divizije, u Srebrenici imamo civile i dječake. Nema nacionalih predznaka Srbin, Bošnjak, Hrvat, pa time nestali Srbi postaju nestali građani BiH, a već je kroz presude definisano, ko je agresor, a ko žrtva.
Dakle kroz ovu nezakonitu verifikaciju već identifikovanih lica, ne navode se okolnosti nestanka pa tako veliki broj nestalih Bošnjaka, nestalih kao pripadnici Armije BiH, postaju nestali građani BiH ili “civili i dječaci”.
Ovakav način verifikacije koju zakon ne poznaje je projekat bošnjačke politike uz saglasnost “podobnih” Srba u Institutu za nestala lica (članovi Upravnog odbora, članovi Savjetodavnog odbora i direktor iz reda srpskog naroda).
Ni jedna odluka, pravilnik, podzakonski akt, nije mogao biti donesen mimo saglasnosti Srba u Institutu za nestala lica, koji ne samo da su radili protiv interesa svog naroda, nego i protiv navedenog Zakona, jer ni jedan podzakonski akat ne može biti donesen a da nije u skladu sa Zakonom.
O važnosti ovog Zakona o nestalim licima govori i član 30. Zakona koji kaže da ovaj Zakon ima prednost u odnosu na ostale zakone u BiH, koji ni na koji način ne mogu ograničavati primjenu ovog Zakona.
