“U situaciji u kojoj se nalazi kompletno bh. pravosuđe, nespremnost nosilaca određenih pravosudnih funkcija samo ukazuje da tu postoji i jedna vrsta bahatosti i nepostojanja odgovornosti. Ovdje se radi o tome da nešto što je trebalo i moralo biti urađeno – nije urađeno ni kako treba, niti na vrijeme”
Razgovarala: Maja Bjelajac
Protesti zbog ubistva Davida Dragičevića traju već 214 dana, a višemjesečna i jalova istraga Okružnog tužilaštva Banjaluka stavlja na ispit strpljenje porodice i građana koji zahtijevaju da se otkrije istina i kazne ubice, nalogodavci i saučesnici. Vlasti Republike Srpske ne daju odgovore na pitanja o Davidovom ubistvu i upornim odugovlačenjem i manevrisanjem istragom učvršćuju imidž korumpirane crne rupe juga Evrope. Unutar takvog statusa quo zamrznut je slučaj Davidovog ubistva koje metastazira do samih vrhova vlasti. Međunarodni protektori Bosne i Hercegovine pasivnošću daju legitimitet zlu da iz kabineta odlučuje o ljudskim sudbinama. Da nije onih koji se istrajno bore za pravdu, bitka bi bila već izgubljena. Jedan od njih je advokat Ifet Feraget koji za Impuls objašnjava šta je značila izjava advokatskog tima da su “zadovoljni istragom”.
-Akcentirali smo riječ “sada” – dakle, govorili smo samo u odnosu na onu raniju situaciju koja je bila izuzetno nepovoljna po oštećenog i koja predstavlja značajnu povredu zakona. Sad, da li je to napredak u istrazi ili nije – po mom mišljenju, ne može se govoriti o nekom napretku. Ne dodvoravam se ikome, niti pazim kod izbora riječi i formulacija da li ću eventualno time zatvoriti neka vrata ili ne – mislim na Okružno tužilaštvo u Banjaluci. Ja sam u svojoj izjavi, koja je bila malo drugačija, i naravno nije to slučajno, rekao da očekujem odgovor na pitanje zbog čega su učinjeni toliki propusti, pogotovo u prvih stotinu dana. Najveći propust je to što nije blagovremeno donijeta naredba o provođenju istrage. Zatim i neutrvrđivanje odgovornosti svih onih koji su doveli do one famozne, nepotrebne konferencije za štampu koja je izazvala buru u javnosti i koja predstavlja drastično kršenje prava oštećenog. Potom neutvrđivanje zakonskih obaveza svih onih koji su bili dužni da poduzmu potrebne mjere kako bi se u prvim momentima, koji su najznačajniji, provodile određene istražne radnje. Mislim da je to ključno. Rekao sam da očekujem da će Okružno tužilaštvo u Banjaluci, onako kako su i obećali, postupiti i u skladu sa našim zahtjevima. Nije to nikakva privilegija, to jeste jedinstven slučaj u sudskoj praksi – ali to više pokazuje da je sudska praksa u Bosni i Hercegovini svih ovih proteklih decenija bila pogrešna. Ne pravim nikada kompromise kada je u pitanju utvrđivanje istine. Istovremeno, potpuno sam svjestan značaja koji ima istraga kao prethodni stadijum krivičnog postupka, kao i svih onih propusta koji se kod nas generalno čine. Jer istraga je najdelikatniji dio krivičnog postupka. A ona je najmanje istražena, našim zakonom je jako loše regulisana iako ishod krivičnog postupka u najvećoj mjeri zavisi upravo od nje. Prema tome, porodica Dragičević, Davor i Suzana, prvenstveno što se tiče mene lično, a i što se tiče tima, mogu biti sigurni da tu neće biti apsolutno nikakvih kompromisa. Mi nismo došli da bilo koga nešto molimo, mi samo zahtijevamo da se ostvare ona prava koja njima i pripadaju. Potpuno je opravdana njihova ljutnja, najviše iz razloga što je proteklo toliko vrijeme a nismo ostvarili značajniji pomak.
Kada govorimo o istrazi, jasno je da ne možete konkretizovati njene nalaze, ali možete li išta reći što bi moglo malo da umiri prvo Davidovu porodicu, a onda i javnost?
-Sasvim sigurno postoji dovoljno konkretnih okolnosti i u narednom periodu ćemo izvršiti neku vrstu provjere šta je to do sada urađeno, iz kojih razloga nešto nije urađeno i što mene najviše zanima, a znam i da to najviše ljuti glavnog tužioca Lepira i ostale tužioce – zašto u prvih 100 dana nisu provedene sve one istražne radnje koje su morale biti provedene. To govorim iz razloga što kasnijim donošenjem naredbe o provođenju istrage je samo potvrđeno da su ovdje, u samom startu, postojali osnovi sumnje da se radi o ubistvu. Kod ubistva je vrlo značajno da se reaguje hitno. Tu svaki sat predstavlja mogućnost gubitka određenih dokaza. Izvršićemo detaljnu provjeru i onda ćemo vjerovatno i dati određeno saopštenje zbog čega nešto nije urađeno. Jer mislim da je zaista previše usporen proces. U situaciji u kojoj se nalazi kompletno bh. pravosuđe, nespremnost nosilaca određenih pravosudnih funkcija samo ukazuje da tu postoji i jedna vrsta bahatosti i nepostojanja one prave odgovornosti. Ovde se radi o tome da nešto što je trebalo i moralo biti urađeno – nije urađeno ni kako treba, niti na vrijeme.
Neminovno se vraćamo na jednu temu – kako vjerovati u ozbiljnost istrage i njen pravičan ishod, a vode ju oni koji su u javnosti osumnjičeni kao akteri zločina koji je predmet istrage?
-Pitanje je vrlo smisleno i potpuno na mjestu. Konvencija o ljudskim pravima podrazumijeva da u zaštiti ljudskih prava, posebno najvažnijeg prava – prava na život, uključujući sva prava s tim u vezi koja pripadaju žrtvama a to su u ovom slučaju roditelji pokojnog Davida, u istrazi mora biti zadovoljen aspekt da je vodi neko ko je i u hijerarhijskom i u praktičnom smislu potpuno neovisan od samog događaja. Ovde imamo situaciju da je stotinu dana istragu vodio MUP RS, po zakonu istragu vodi tužilac i za ovlaštena službena lica on postaje glavni zapovjednik, a ne ministar unutrašnjih poslova. Dakle važno je naglasti da mora postojati praktična i hijerarhijska neovisnost. Po meni, ona ovde nije postojala, jer samo dovođenje u vezu s događajem lica koja rade u MUP-u RS stavlja veliki upitnik na radnje poduzete upravo od tih istih lica. Jer kako mi to kažemo “Nemo iudex in causa sua” – Niko ne može biti sudija u vlastitoj stvari, pa onda ne bi trebao biti niti istražitelj. A što se tiče neovisnosti u praktičnom smislu, od samog događaja, i tu imamo određeni problem jer čim se pojavi okolnost koja ukazuje na mogućnost da je neko povezan s tim a da radi u policiji, to već stvara značajnu rezervu po pitanju i rezultata. Dakle, ovo ne mora značiti ikakvu subjektivnu okolnost koja sama po sebi automatski znači da ta istraga ili te radnje nisu provedene kako treba. Ja ovo više govorim sa aspekta toga kako bi to trebalo biti. A u ovom slučaju imamo taj problem. Dakle, problem istage koja nije bila u potpunosti niti hijerarhijski niti u praktičnom smislu neovisna, u skladu s onim što propisuje Konvencija.
Po vama je to jedini način da se riješi slučaj ubistva Davida Dragičevića – kroz institucije, ovakve kakve imamo?
-Pa evo ja sam 5.10. podnio krivičnu prijavu protiv 45 lica u slučaju Memić u Sarajevu. Tu su i kantolnalni i federalni tužioci, veliki broj policajaca, dva policijska komesara, itd. U svim modernim zemljama u zapadnoj Evropi postoji mogućnost da oni sudovi viših instanci pod određenim okolnostima preuzimaju procesuiranja koja su inače u stvarnoj nadležnosti nižih sudova, upravo zbog toga. Da bi postojala određena objektivna i efikasna kontrola postupaka nižih sudova, tužilaštava, itd. Riječ pravo vuče porijeklo od riječi naredba, zapovijed. Dakle – moraš, nije ni trebaš, ni možeš. Moraš i naređujem ti. Zakon naređuje svima njima šta da urade. I ta nesigurnost i ta naša nejednakost pred zakonom je posljedica upravo takvog proizvoljnog tumačenja zakona. Ali rekao bih nekome ovo odgovara.
Ako pogledamo širi kontekst, koliko građani BiH mogu izdržati toliko koruptivan pravni sistem? Ili, ako se vratimo na politčki okvir koji osigurava korupciju – evo isti izborni pobjednici dokazuju da građani i hoće i mogu još trpiti.
-Pa dobro, to je više pitanje s terena političkih odnosa. Iako naravno, politika je ta koja je dominantna u svim sferama života iako kad je u pitanju pravosuđe – ne bi je trebalo biti. S takvom namjerom je i formirano Visoko sudsko i tužilačko vijeće koje je trebalo da zaštiti pravosuđe od politike i da bude jedno regulatorno tijelo. Mislim da je vrlo značajno pitanje i značajna tema položaj i uloga VSTV-a koji je, po meni, pao na ispitu, kad su u pitanju ovi slučajevi. Zato što je neadekvatna i neblagovremena reakcija, zapravo, nikava reakcija. To što ćete vi procesuirati tužioca ili sudiju nakon 3, 4 ili 8 godina, to nema apsolutno nikakav značaj. To što ćete voditi istragu sa punim kapacitetom, ali sa uzaludno protečenim vremenom, to vas isto tako ne izvinjava. Vladavina prava kao sistem u BiH ne postoji. Jer tamo gdje to postoji imate efikasnu zaštitu – svi smo jednaki pred zakonom i ne može doći do takvih anomalija. Kod nas, nažalost, može, stranci šute a mogli su sasvim sigurno puno više uraditi, mogu i danas. I jedini način da se to riješi, po meni su pritisci, a ne nekakva obećanja kako ispunjavamo uvjete i sl. Ova poglavlja koja se tiču pravosuđa, ako ovako nastavimo, nećemo ispuniti sve te uvjete ni za 100 godina. Mi nismo u stanju da provedemo one temeljne i najosnovnije norme, konkretno recimo kada je u pitanju pravo na život. Dakle, barem tu bi trebalo da postoji drugačija situacija. Jer BiH je zemlja koja je u cijelom svijetu poznata upravo po kršenjima ljudskih prava, zbog tog nesretnog rata. I onda mi koji smo sve to skupa prošli, dakle, zemlja u kojoj ima toliko bola, tuge i patnje zbog stradanja ogromnog broja ljudi, ima ovakvo pravosuđe. To sasvim dovoljno govori o nama. Koliko god zvučalo kao floskula, potpuno je tačno kad se kaže da svaki narod ima vlast baš onakvu kakvu zaslužuje.
Šta biste poručili Davoru nakon ovoliko vremena… strpljenje je pri kraju, šta ga u ovom trenutku može sačuvati?
-Kao čovjek mogu mu samo poručiti da mu se divim na ogromnom strpljenju koje je do sada pokazao i da mu od srca želim da čuva svoje zdravlje jer će mu trebati zato što su ovakve bitke vrlo često maratoni. Nije problem u tome što nije utvrđena istina u nekom rekordnom vremenu, niti iko zastupa tezu da bilo koje ubistvo treba rješavati u skladu sa željama. Ne. Istina ne mora biti želja ni oca ni majke, i ne treba da bude. Ona mora biti rezultat dokaza. E to je upravo ono gdje je Davor u pravu. Učinjeni propusti i ono na šta čitav niz dokaza ukazuje, sasvim jasno daju do znanja da je on imao opravdan razlog za svoj revolt, za takav svoj stav. Ali ono što ja nikada neću shvatit, a to nisam mogao ni u Sarajevu – a to je da se država tako maćehinski odnosi prema svojim građanima. Imate osjećaj kao da su Muriz i Davor izbjeglice u Bosni i Hercegovini. Njihov tretman od strane državnih organa, kako u Banjaluci, tako i u Sarajevu, zaslužuje ogromnu kritiku. Toliki nedostatak empatije je samo dodatno uznemirio te ljude, pored toga što su opravdano ukazivali na učinjene propuste, takav neprijateljski stav prema njima je dodatno kod njih izazivao nepovjerenje. To je to što bi mu mogao reći kao čovjek. Ali kao profesionalac ga molim da se što više, koliko je to u mogućnosti, uključi u sve ovo i kad god imamo priliku ja sam uvijek za to da se postave konkretni zadaci pred nas. Da se uključi zajedno s nama svaki put kad može, da nam daje određene sugestije, i do sada smo tako radili. A mi ćemo onda tamo u Tužilaštvu vršiti provjeru da li su oni na vrijeme sve to odradili. Žalosno je da imamo ovakvu situaciju. Potpuno sam siguran da bi neka neovisna istražna tijela danas se uključila u ove slučajeve i vrlo brzo bi došli do značajnih rezultata. Ali, kažem, to je taj problem nadležnosti, nemogućnosti da tako brzo otklanjamo učinjene propuste. Kad bi se mene lično pitalo, sasvim sigurno ovakve stvari se ne bi više nikada ponovile. Ali to bi bilo bolno za masu ljudi koji rade u tužilaštvu, ima ih i u policiji, pravosuđu generalno. I taj odnos nas samih prema ovakvim događajima, možda najbolje govori o nama. I meni se gadi čak i pomisao da se ovako nešto moglo i zamisliti, a kamoli desiti.
Impulsportal.net
