Sadašnja bošnjačka politička elita nije ona koja je spremna na mir i toleranciju. Narod je međutim nešto drugo. Bilo koji narod sa svojom vjerom ima neosporive duhovne, kulturne i moralne vrijednosti. Dugi niz godina sam živio u muslimanskoj porodici. To su bili plemeniti i dobri ljudi čije sam mnoge običaje poštivao, a neke i zavolio
PIŠE: Emil Vlajki
Once upon a time (Nekad davno, davno), jedan „kenguru“ (smiješan) međunarodni sud kojeg ne priznaju najveće i najmoćnije države svijeta, raspisao je potjernicu, prvo za
Putinom, a zatim za Netaniahuom, izraelskim premijerom. Narod se jedno vrijeme zabavljao očekujući spektakularna hapšenja, a onda mu je, kada se vidjelo da od toga
nema ništa, entuzijazam naglo opao tako da sada nitko o tome ne priča. Da, misle pametnjakovići, ali zato im je sloboda kretanja znatno sužena. Vidljivo je, da ih to jako
pogađa; kad god su na TV, vidi se kako drhte od straha. Mogli bi se, naravno, dobrovoljno predati kako bi olakšali svoju savjest, otići u neku, za njih, zabranjenu zemlju gdje bi ih uhapsili, ali oni su
pokvarenjaci, bez morala, i nikako da to urade. Sramota!
Vidjela žaba kako potkivaju konja, pa podigla nogu!
Hajde, da i mi pokušamo nekoga uhapsiti, rekli oni njihovi u ovoj nemogućoj zemlji. Zna se kako to ide. Prvo, sudski proces, da sve bude demokratsko, pa osuda, pa „završni
čin“: hapšenje, naravno. Postoje institucije koje sprovode takve stvari. I da stvar bude svjetski spektakularna, udariše na Dodika; prvo pa muško! Osudili ga na
godinu dana zatvora. Onda se netko sjetio, da on može tu kaznu otkupiti. Dakle, trebalo je nešto drugo. Što ono Dodik najbolje radi? „Ruši ustavni poredak“, složiše se oni
njihovi. Hajde da ga optužimo, uručimo mu poziv, pa ako se ne odazove, onda, zna se, slijedi hapšenje. I sve bi to dobro funkcioniralo, kada bi se on dao uhititi. Ali on, kao i ona dvojica na početku
ovog teksta, na to ne pristaje. Nečuveno!
Međutim, Dodiku, ne pada na pamet da se skriva, kao Putin i Nateniahu koji nigdje ne idu jer su najobičnije šonje, već čovjek odlučio da nesmetano putuje po svijetu. Prelazi
sve moguće državne granice kad se sjeti, čas je u Izraelu, pa u Srbiji, pa u Mađarskoj, pa u Rusiji, i tko zna gdje još. Koristi automobile, helikoptere, avione i podmornice, i nitko ga ne zaustavlja.
Kako oni tamo ne bi izgubili obraz, navodno su pokušali da ga uhapse u Istočnom Sarajevu. I što se desilo? Ništa!
Onda su pokušali sa Interpolom, ali je on to odbio jer ne procesuira političke ličnosti. Zatim su pokušali animirati NATO trupe u BiH kako bi izvršili državni udar u Srpskoj, ali je i to propalo. Da
bruka bude veća, pokušali su uhapsiti Viškovića koji uopće nije bio tamo gdje su ga očekivali.
Loše isprogramirana država
Ova i slična humoristična dešavanja imaju svoje temelje u neefikasnosti ove loše isprogramirane države.
Jedan od osnovnih državnih atributa je da ima organe legitimnog nasilja (Maks Veber) koji moraju biti efikasni na cjelokupnoj svojoj teritoriji. To očito nije slučaj u BiH koja je faktički labava
konfederativna država sastavljena od dva državotvorna entiteta. Republika Srpska ima svoj ustav, sve potrebne državne institucije koje djeluju sinkrono i efikasne snage obrane – zbog toga se
Dodik i ini ne mogu uhapsiti.
U Federaciji je daleko gora situacija što se tiče stabilnosti i sinkronog djelovanja tamošnjih političkih faktora. Ona obuhvaća dva od tri konstitutivna naroda koji se
međusobno ne podnose barem što se tiče osnovnih premisa političkog djelovanja.
Vošingtonskim sporazumom iz 1994. godine Hrvati su bili izigrani i misleći da će se ovaj entitet konfederirati sa Hrvatskom, postali su bukvalno “muslimansko cvijeće“;
Bošnjaka/muslimana je tamo barem četiri puta više od Hrvata. Jednom je jedan hrvatski političar počeo nešto pričati o trećem, hrvatskom, entitetu, a izvjestan, vrlo važan
bošnjački lider mu je odbrusio: „Pokušajte, nas je četiri puta više, bilo bi krvi do koljena.“
Bošnjaci Hrvatima biraju sve najvažnije čelnike, što postaje neizdrživo i neodrživo. Pored toga, pokazuje se da su dodatne, vanustavne institucije, kao Sud i Tužilaštvo
BiH, te SIPA, FAKTIČKI upravljane Bošnjacima. Zbog toga i nije čudno što se u zadnjoj deceniji stvorila hrvatsko – srpska koalicija na čelu sa tandemom Čović – Dodik na nivou
BiH koja – možda neformalno i nehtijeno – djeluje i kao kršćanska koalicija protiv muslimanske ekspanzije koja se krije iza „građanske države“ (jedan čovjek, jedan glas,
a Bošnjaka ima više nego Hrvata i Srba zajedno).
Nameće se pitanje: „Kakva je to država gdje dva od tri konstitutivna naroda nisu zadovoljna njome te traže njene TEMELJITE promjene“? Srbi insistiraju na Izvornom
Dejtonu, dakle na formalnom, konfederativnom sistemu, a Hrvati – da se ne lažemo – traže treći entitet.
Budućnost BiH
Kako sada stvari stoje, a ovaj trend se ne može spriječiti, zbog jačanja kršćansko-nacionalističkih pokreta, Europa, isto kao i Turskoj, barem za slijedećih nekoliko
decenija neće dozvoliti BiH, državi sa većinskim muslimanskim stanovništvom, da postane njena članica.
Kod nas, bošnjački političari moraju radikalno izmijeniti svoje stavova. Sadašnje njihove dvije osnovne priče ne piju vode.
Prva je, da Hrvati i Srbi imaju rezervne domovine, a da Bošnjaci to nemaju. O ovoj etnocidnoj izjavi se ne može i ne smije raspravljati. Jednostavno je treba odbaciti.
Druga je, da ovi posljednji žele građansku državu. Naravno da je žele. U Federaciji su toliko brojčano nadmoćni, da mogu bilo kome ko pristaje uz Bošnjake, a etnički se
prikazuje kao Hrvat, osigurati dovoljan broj bošnjačkih glasova koji će uvijek biti veći od onih koji mogu dobiti prohrvatski Hrvati. Ovo očito nije teško za shvatiti, i to će se održati sve dok visoki
predstavnici, legalno izabrani ili ne, budu u tome podržavali Bošnjake. Ili bolje rečeno, sve dok oni koji upravljaju visokim predstavnicima budu takve nekorektne stvari naređivali.
Opaska: Bošnjaci insistiraju na rušenje Dodika misleći da bi opozicija u Srpskoj mogla prihvatiti bošnjački „građanski princip“. Ljuto se varaju. U ovom entitetu je stasala čitava nova generacija
nacionalno osviješćenih političara koji će bili radikalniji i od samog Dodika.
Sadašnja bošnjačka politička elita nije ona koja je spremna na mir i toleranciju. Narod je međutim nešto drugo. Bilo koji narod sa svojom vjerom ima neosporive duhovne,
kulturne i moralne vrijednosti. Dugi niz godina sam živio u muslimanskoj porodici. To su bili plemeniti i dobri ljudi čije sam mnoge običaje poštivao, a neke i zavolio. Oni su za mene, bili i ostali
svetinja.
U SAD sam bio u mnogim mjestima gdje su muslimani bili na vlasti i gdje su kriminal, droga i prostitucija bili iskorijenjeni. Najomiljenija uzrečica Amerikanaca je ona od
muslimanskog lidera Martina Lutera Kinga: „I have a dream“. Zar je potrebno ponavljati da su Europljani saznali za Aristotela zahvaljujući prijevodima Arapa/muslimana, da su
arapske brojke preporodile našu civilizaciju, da je arapska kultura u ranom srednjem vijeku bila daleko iznad europske, itd., itd.
Ne treba zaboraviti ni da su Jevreji, za razliku od europskih, relativno mirno živjeli u muslimanskim zajednicama.
Sociolozi su ustvrdili da je u BiH, osamdesetih, bilo 35% „mješovitih“ brakova. Kada bi sadašnje bošnjačke elite agresivno nastojanje za političkom dominacijom BiH
htjele zamijeniti kulturnom dominacijom, velik broj življa u BiH svih nacionalnosti bi, pored svojih vrijednosti, prihvatio izvjesne muslimanske etičke postulate, pogotovo u
ovim postmodernim vremenima kada je Bog „mrtav“, nestavši, u korist profita i bezdušnosti, iz naših glava i naših srca.
A što se Europe tiče, prihvatimo od nje ono što je istinski vrijedno, a ne moramo ni biti u njoj.
Istinito
