Parada slomljenih cvjetova i skrivenih suza

Autori

Kako objasniti jednoj Milici koja ima sedmoro djece, koja nema zaposlenje i čiji muž je odavno ostao bez posla, da je 8. marta Dan žena?

Imam pravo na svoj stav, iz nekoliko razloga.

Prvo, zato što sam manjina i to po nekoliko osnova. Manjina sam u ovom društvu (ne mislim na popis stanovništva) zato što sam žena. Manjina sam u ovom društvu zato što obavljam javni posao koji je tipično muški. Manjina sam zato što sam ratna udovica. Manjina sam zato što imam stav i ne libim se da ga javno iznesem.

Kao manjina živim svih 365 dana i sada neko želi da, od tih 365 dana, jedan dan uzme i da mi ga dodijeli bez mog odobrenja i moje želje, s namjerom da taj dan, kao, budem žena.

E pa ne može!

Ako 364 dana trpim najstrašnije udare zato što sam manjina po svim osnovama, trpim udare zato što, kao što rekoh, imam stav i 364 dana sam na strašnom sudu. I to nije lako. I nije problem što sam ja na strašnom sudu, nego što mi sude oni koji imaju najmanje pravo da bilo šta kažu, a kamoli da obuku odoru sudije.

E, zato ne želim taj jedan dan koji je do bola komercijalizovan, pretvoren u lakrdiju. U stvari, predstavlja paradu kiča i pijanstva.

Osmi mart je nastao na potpuno drugim tekovinama, iz potpuno drugačijih razloga, i on ima smisla ako prati te tekovine i ako onome ko ga obilježava šalje poruku te vrste, a odnosi se upravo na ono što sam već rekla na samom početku.

Ono što me strašno ljuti, to je medijsko kazivanje povodom 8. marta.

Najčešće imamo uparađene žene, koje tu i tamo obavljaju javne funkcije i koje pričaju kako one uspijevaju sve da stignu u životu, kako su superžene, kako je samo stvar vremena i dobre organizacije i sve se u životu može postići. Kažu to je stvar dobre organizacije i možete da budete i uspješna na poslu, možete da budete uspješna majka, uspješna supruga, uspješna prijateljica i naravno poneka i uspješna ljubavnica. I sve to stane u 24 sata.

To je laž, to nije tačno.

Za one koje pričaju takvu priču, nije problem što lažu javnost i misle da su na taj način ubrale poene u toj istoj javnosti, nego je problem što lažu same sebe. Zbog tih laži i zbog ovog što me svaki dan čini manje ženom, protiv moje volje, ne želim da se 8. mart vezuje uz moje ime, ni u jednom momentu u sredini u kojoj radim, u komšiluku u kome živim, a za porodicu, to je već suviše lično.

Zašto sam uopšte sve ovo rekla?

Nisam frustrirana, nisam ljuta, i nisam nesrećna. Naprotiv, vrlo sam ponosna što sam žena, vrlo sam ponosna što sam majka, vrlo sam ponosna što obavljam posao koji je koristan za društvo u kome živim. Bar ja tako mislim. Ali, nemojmo svake godine taj jedan dan pretvarati u paradu slomljenih cvjetova i skrivenih suza.

Druga poruka koju želim da pošaljem, glasi: Sve vi žene, sve vi drage dame koje ste superžene, koje sve stižete i u svemu ste uspješne, pokušajte u agendu svojih aktivnosti da stavite i potrebu da sve žene u ovoj Republici Srpskoj budu cijenjene zato što su žene, zato što su majke, zato što su radnice svih 365 dana.

Ja ću, ako to bude dio vaše agende, biti sa vama. Jer, kako objasniti jednoj Milici koja ima sedmoro djece, koja nema zaposlenje i čiji muž je odavno ostao bez posla, da je 8. marta Dan žena?

Ja ne znam odgovor i ne umijem Milici da to objasnim. Možda vi možete.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *