Zadnja rupa na svirali

Autori

Ne, nije o izabranima, jer bismo, onda, morali da se vratimo na patologiju glasača, koji zna da mu je loše, a bira da mu bude još gore. Priča je, ukratko, o tom zašto vlast bira politike, koje ne eliminišu tržišne nedostatke, politike koje su neefikasne i neodgovarajuće.

Uspeh politike se meri po tome koliko su materijalno obezbeđeni članovi društva. Efikasnost zavisi od toga da li je obezbeđen napredak neke grupacije, a da to nije na štetu druge.

Primer: je li efikasno povećati akcize na alkohol i bezalkoholna pića, ako je to na štetu proizvođača i potrošača?

Proizvođačima poskupljuje proizvodnju, potrošačima kupovnu moć. Hoće li se ostvariti cilj da se sanira dubioza u fondovima zdravstva? Očigledno neće, jer je akumulisani gubitak zdravstva toliki da ga taj iznos neće ni ublažiti, pa trošak ovakve mere uveliko prevazilazi korist. Prosečan glasač uglavnom ne zna da za svaki zakon mora biti u obrazloženju dat pregled troškova primene zakona, a u njegovoj izradi da se vodi računa o odnosu troška i koristi.
Demokratija, nažalost, u sebi ima sklonost za donošenje neefikasnih predloga, koji nekima donose korist na račun drugih ili, još gore, koji štete svima dugoročno. Čim neka odluka za sobom povlači više troškova nego koristi, odražava se na blagostanje ili standard većine. Ne znam koliko bi prostora trebalo da se pobroje takve odluke u BiH. Ako je ovo demokratija. Za neke u BiH je, nasuprot tezi Miltona Friedmana, besplatan ručak ipak moguć.

Tu politiku posebnog interesa nabolje je oslikao David Friedman i to kao stotinu ljudi koji sede ukrug, svaki sa gomilom kovanica u džepu. Političar ide okolo i uzima po jednu od svakog. Ni za koga to ne predstavlja neki veliki iznos, ali kad obiđe krug, ispred jedne osobe stavi 50 kovanica od 100 prikupljenih. Proces se ponavlja, svaki put sa drugom osobom ispred koje se stavi tih 50. Posle 100 krugova, svi su siromašniji za 100, a bogatiji za 50. Osim političara. Svaki put mu ostane po 50, pa pomnoženo sa 100. Šta će sa tih 5.000 za posebnu je priču.

Poredeći političko i ekonomsko tržište, najbolje se nauči ona razlika u engleskom između how much i how many, a i jedno i drugo se kod nas prevodi sa “koliko”. How many stoji uz brojive imenice, a how much uz nebrojive. Politiku interesuje samo how many, odnosno broj glasača, dok poslovni sektor interesuje ono how much: koliko potrošač žudi za nekim proizvodom i koliko je za to spreman da plati.

I za jednog i za drugog “kupca” svojstveno je da bira kratkoročnu, pa i manju korist u odnosu na dugoročnu, često veću korist. Zato nam se, na primer, socijalna politika ne menja iz korena, iako je neophodno, jer političari znaju da glasači biraju čak i manju korist sada, nego bolje i kvalitetnije sutra, odnosno posle nekih reformi i boljeg ciljanja. Zato istinski reformatori i vizionari vrlo brzo budu uklonjeni sa političke scene na ovaj ili onaj način. Daj sada, makar praznih obećanja ili mrvica, jer ko živ, ko mrtav do onoga kad će biti bolje.

Tu je ista sklonost i prodavca (političara) i kupca (glasača). U poslovnom sektoru je drugačije na strani prodavca ili ponuđača. Ponuđač (korporacija, firma) investira dugoročno i preuzima rizik, predviđajući potrošnju. Da nije toga, zar bi bilo dugoročnih investicija i to iz vlastitog džepa? Nisu to pare poreskih obveznika i megalomanski zahvati po tuđim leđima.

Politika je, uostalom, sistem kojeg čine četiri grupe donosioca odluke: glasači, izabrani zvaničnici ili političari, birokrate i interesne grupe.
Trebalo bi da su pojedinci racionalna bića, koja teže maksimumu koristi od političkog sistema. Jesu li kod nas?! Odnosno, na koji način?!
Političari su oni kojima su cilj isključivo glasovi; birokrate žele sigurnost za svoj angažman i budžet, a interesne grupe i glasači više blagostanja i prihoda. Naravno, pred izbore uvek saslušamo o smanjenju poreza, a više socijalne zaštite, stimulacija, izdvajanja za poljoprivredu, obrazovanja, kulture… Ama, za sve!

Elem, ispade, kad bi iko pažljivo slušao raznorazna predizborna trućanja, da će sa manje poreza biti svega više. O preraspodeli i boljem ciljanju niko ne govori. Zašto? Pa, kako ćeš reći da ćeš, recimo, birokratiji dati manje da bi poljoprivredi dao više kad su i jedni i drugi glasači?! Na kraju imamo rezultata u većem javnom dugu.

Svaki od aktera želi nešto što ima onaj drugi: glasači i interesne grupe usluge političara i birokrata; birokrate veći prihod ili budžet od političara i poreskih obveznika, a političari glasove i ostale oblike podrške građana i pripadnika interesnih grupa. Ko je šta dobio, pisaćemo i pričaćemo u nastavcima.

Hm, ovo vote (engleski) izvedeno je iz latinskog votum, što znači zavet, obećanje. Možda kod njih i jeste sudeći po standardu. Reč glasati značila je nekad praviti glasak, a glasak je bio rupica, može biti i u svirali. Jesmo li zadnja rupa na svirali ili samo sviramo nečemu, ostavljam svakome na maštu. Ili savest.

DANI, 02.09.2016.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *