“Rekli su mi da je ubijem, moju majku. Nisam imao izbora. Nakon što su mene oteli ona je došla u vojni logor i molila da me puste, a oni su mi dali pušku i rekli ili ja ili ona. Zamolio sam Boga da mi oprosti”, počeo je svoju bolnu ispovijest 17 godišnji Kristijan, jedan od oko tri stotine dječaka vojnika koji su prije nekoliko dana predali oružje u Južnom Sudanu.
Međunarodna zajednica i UN zajedno rade na tome da u zemlji u kojoj bjesni rat u narednih mjesec dana ‘izvuku’ barem 900 djece koji će onda dobiti hranu i tromjesečnu terapiju kako bi se oporavili od užasa koje su doživjeli.
Više od 19.000 djece nasilno je regrutovano u sukobu koji traje već pet godina u jednoj od najmlađih država na svijetu. Južni Sudan odvojio se od (sjevernog) Sudana 2011. gosine, grad Juba je postao glavni grad, a ima 12 miliona stanovnika, dok Sudan ima gotovo četrdeset miliona.
Iako Kristijan na kraju nije ubio majku – zatrokirala mu je puška s kojom nije znao da rukuje, pa je ona uspjela da pobjegne – djeca njegove dobi, a i mlađa, bili su prisiljeni da rade i mnogo gore stvari.
UNICEF-ove statistike pokazuju da se 300.000 djece na svijetu bori u vojskama, a 120.000 u Africi. Najpogođenije su Sijera Leone, Južni Sudan, Kongo i Srednjoafrička Republika.
Deset odsto djece vojnika u Africi je mlađe od 13 godina. U Južnom Sudanu odvija se građanski rat koji je po pola raskolio i vojsku. U zemlji bogatoj naftom 2013. godine je predsjednik Kir, iz većinskog naroda Dinka, protjerao svoju desnu ruku, Riek Mačara, koji pripada drugom najvećem narodu u Južnim Sudanu, narodu Nuer.
Pripadnika naroda Dinka, koji se tradicionalno bave uzgojem žitarica i stoke, u Južnom Sudanu ima 1,5 miliona, a po vjeri pripadaju i katoličanstvu, i islamu kao i tradicionalnim afričkim religijama. Tačan broj pripadnika naroda Nuer se ne zna jer je riječ o putujućem narodu, koji sa svojom stokom ponekad prelazi državne granice.
Pretpostavlja se da ih je gotovo milion u Južnom Sudanu, a po vjeri su katolici. Neki antropolozi tvrde da su Nuer i Dinka zapravo isti narod kojeg je podijelio odnos prema britanskim kolonizatorima te razlika u starosjedilačkom i nomadskom načinu života. Ostali narodi i plemena u Južnom Sudanu, poput Bari, Azande i Šiluk su ili kolateralne žrtve ili su se u zavisnosti od religije odlučuju da podrže jednu od sukobljenih strana.
Predsjednik Kir je prije pet godina optužio Mačara da je pripremao državni udar, a vojska se u tom trenutku podijelila na dva djela, najviše prema etnicitetu. Borbama su se pridružili i ratnici te profiteri od kojih mnogi za svoje poluprivatne garnizone otimaju djecu. Borbe su sporadične i zbog njih je više od tri miliona Sudanaca raseljeno.
Neki su ostali unutar granica, dok drugi pune izbjegličke kampove u Keniji, Sudanu i Ugandi. Južni Sudan je jedna od najsiromašnijih i najnerazvijenijih zemalja na svijetu, sa tek nekoliko stotina kilometara asfaltiranog puta u zemlji čija je površina veća od Španije i Portugala zajedno, a samo 14 odsto građana posjeduje mobilni telefon.
Mirovni pregovori započeli su ove nedjelje u Etiopiji, na pritisak regionalnog bloka država. UN i radnici na terenu su optimistični, ali znaju da će svako novo nasilje potjerati djecu nazad u naoružane grupe.
“Ako se ne održi mir i djeca opet odu u buš, mi ih sigurno gubimo”, kaže UNICEF-ovka Ana Hađiros i dodaje da iako Južni Sudan deklarativno radi protiv regrutovanja djece, u stvarnosti to znači vrlo malo.
Na ceremoniji polaganja oružja govor je održao potpredsjednik Taban Deng Gai koji je rekao da je oslobađanje djece ‘jasan znak nadolazećeg mira’. Ljutito se osvrnuo na kritike i embargo na oružje sa strane SAD-a.
“Oni u staklenim kućama neka ne bacaju kamenje. Amerika mora učiti iz svojih grešaka, kao što mora i Južni Sudan”, rekao je potpredsjednik Deng Gai prije upoznavanja s dječacima i djevojčicama koji će uskoro biti vraćeni svojim roditeljima i školama te poslati na terapije koje osigurava UN.
“Meni je moja porodica oprostila”, rekao je Kristijan tiho gledajući u pod na koji je odložio svoju pušku i rđavu mačetu.
Express.hr
