Građani Turske, njih 55 miliona, danas na referendumu odlučuju o predlogu Ustava koji bi moć i formalno skoncentrisao u rukama predsjednika zemlje, odnosno o tome da li njihova država treba da sa parlamentarnog pređe na predsjednički sistem vladavine.
Tako bi se mjesto premijera ukinulo, a predsjednik, kojeg direktno bira narod, bi bio istovremeno i šef vlade i šef države, kao recimo u SAD, piše Dojče vele.
Time bi se predsjedniku dodjelila veća ovlašcenja: mogao bi da planira budžet, imenuje ministre i sudije, ali i da ih razrješava dužnosti, i mogao bi da u odredjenim oblastima donosi i dekrete.
Mogao bi da raspusti parlament, raspisuje izbore, uvodi vanredno stanje, komanduje vojskom i postavlja rektore univerziteta. Takođe bi šef države mogao da bude i član političke partije. Do sada je on formalno morao da istupi iz partije i neutralno obavlja dužnost.
Ukratko, sva vlast bi se skoncentrisala u rukama predsjednika, a on se trenutno zove Redžep Tajip Erdogan. Erdogan još od 2005. pokušava da nanovo definiše predsjednicku službu. Vjetar u leđa mu je bio propali puč prošlog ljeta. On od tada argumentuje da su neophodne radikalne promjene.
Većina onih koji podržavaju Erdoganovu Partiju pravde i razvoja (AKP) će zaokružiti “evet” (da). To nije iznenađenje. Oni tvrde da su ustavne reforme neophodne kako bi se vlada modernizovala i bila u poziciji da prevlada sve izazove na današnjim političkim poljima.
Jače krilo desnijarske Partija nacionalistickog pokreta (MHP), koja tradicionalno odbija predsjednički sistem, ipak podržava reforme ustava. Postoje glasine da je šefu MHP Devletu Bahceliju obećano mjesto potpredsjednika.
Reformu ustava odbacuju druge dve snažne turske partije. Tu su kemalisti iz Republikanske narodne partije (ĆP) i ljevičarska Narodna demokratska partija (HDP), koju uglavnom podržavaju Kurdi. Grupe koje se bore za ljudska prava i demokratski pokreti takode navijaju za “hayir” (ne).
Njihovo obrazloženje glasi: ustavne reforme zvanično ustoličiti Erdogana kao diktatora. Ako se na prihvate ustavne reforme to ce Erdoganu omogućiti da se za predsjednika kandiduje i 2019. i 2024. Što znači da bi on mogao da ostane na vlasti do 2029.
Pojedini elementi podjele vlasti ostaju i u promijenjenom ustavu. Parlament bi tako mogao da u odredenim oblastima preglasa odluke predsjednika, mogao bi da osniva anketne odbore ili cak dvotrećinskom većinom predsjednika liši funkcije.
Ali, već sada je vlada pod Erdoganom uspjela da podrije demokratsku, pravnu državu: opozicioni politicari se hapse i šikaniraju. Nakon propalog puča je otpušteno 2.700 sudija, navodi DW. Tako da je teško i zamisliti da ce Turska postati više demokratska ako sadašnji predsjednik dobije još više moći. Evropska komisija je moguću koncentraciju moći predsjednika označila kao „preteranu“.
Prema podacima turske vlade, u inostranstvu živi 5,5 miliona Turaka, samo u zapadnoj Evropi njih 4,6 miliona. Ukupan broj stanovništva u Turskoj je oko 80 miliona, od toga je 55 miliona s pravom glasa. Tako da bi Turci, koji žive u inostranstvu, mogli na referendumu da odigraju odredenu ulogu. Zbog toga su obije strane pokušavale da dobiju podršku Turaka u Austriji i Holandiji, a prije svega u Njemackoj u kojoj živi oko 1,4 miliona Turaka s pravom glasa. Oni su glasali ranije.
Medutim, malo je vjerovatno da ce glasovi Turaka iz inostranstva odlučiti. Zajednica njemačkih Turaka je duboko podijeljena na one koji podržavaju Erdogana i one koji mu se protive. Vodeće tursko-njemačke ličnosti su pozvale birače da uopšte ne glasaju. A treba pomenuti da je na posljednjim parlamentarnim izborima Erdoganova AKP u Njemackoj osvojila 60 odsto glasova njemackih Turaka. U Turskoj je AKP dobila oko 50 odsto.
Bez obzira na ishod referenduma, odnosi Turske i Evrope su već sada teško narušeni. Turska vlada je u drugim evropskim zemljama špijunirala turske građane, Erdogan je optužio kancelarku Angelu Merkel i druge šefove vlada evropskih zemalja da „primijenjuju nacističke metode“.
Samo to je već bilo dovoljno da se pristupni pregovori s Turskom stave na led. A ako ustavne promjene prođu, Erdoganovi kritičari ce sa sigurnošću argumentovati da Turska ne zadovoljava demokratske standarde da bi bila primljena u EU.
NATO je druga stvar. Istina je da postoje pojedini glasovi koji pozivaju na to da se Turska isključi iz alijanse, ali obostrani interesi su preveliki tako da je malo vjerovatno da ce se to dogoditi. Zapadnoj Evropi je potrebna saradnja sa Turskom kako bi kontrolisala kretanja izbjeglica sa Bliskog istoka ka evropskom kontinentu, navodi DW.
Njemački državni radio napominje da istraživanja javnog mnjenja ionako treba uzimati sa rezervom, a pogotovo u Turskoj – svi koji tamo vrše ankete u biračkom tijelu su naklonjeni jednom ili drugom taboru, mada češce Erdoganu.
Novinska agencija Rojters je izvukla prosjek osam posljednjih anketa koje smatraju relevantnim: po tome je 50,8 odsto gradana za ustavne promjene.
Očekuje se tijesna trka, zaključuje u tekstu DW.
