U ovoj zemlji, građansko društvo može nastati jedino kroz istinsku nacionalnu emancipaciju sva tri naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba
Piše Emil Vlajki
Semjuel Hantington, američki politolog, objavio je 1993. godine knjigu pod naslovom „Sukob civilizacija”, gdje je rekao da će glavna konfrontacija 21. vijeka biti ona između islama i kršćanstva, a da će razmeđa te konfrontacije biti Bosna i Hercegovina. Hantington je bio sa svih strana napadan radi ove teze, ali se ona, 15 godina kasnije, obistinjuje u punom obimu. Posebno je zapadna Evropa uznemirena i to u toj mjeri da su neki državnici proglasili kraj multikulturalizma (Merkelova u Njemačkoj, Braun u Engleskoj), ciljajući na islamske zajednice koje su se čvrsto uvriježile na „starom kontinentu” i postale, na različite načine, agresivne prema domaćoj populaciji, dok su druge evropske populacije (Francuska, Švicarska, Austrija, itd.), poduzele niz mjera kojima će amortizirati nadiruću islamizaciju.
U Bosni i Hercegovini, najbrojniji narod, Bošnjaci/muslimani, traže ukidanje zaštitnih mehanizama koji su ugrađeni u Dejtonski ustav BiH u ime građanske države. U građanskom sistemu, jedan čovjek – jedan glas, vodio bi, gledajući njihove imperative, do šerijata, neprihvatljivog za Hrvate i Srbe.
Zapad i Ustavni sud BiH rade na tome punom parom. Tako je pet godina nakon Dejtona na silu sprovedena odluka o konstitutivnosti sva tri naroda u oba entiteta.
Alija Izetbegović je 2000. godine od Ustavnog suda BiH tražio da sva tri naroda budu konstitutivna na cijeloj teritoriji BiH. Srpski i hrvatski suci u Ustavnom sudu, a bilo ih je po dvojica, glasali su protiv, dva Bošnjaka su bila za, i trojica stranih sudaca su bili za. Naravno, prevagnuli su strani suci, što jasno pokazuje poziciju BiH kao kolonije ili protektorata, gdje drže u šahu Srbe i Hrvate.
Sa pet prema četiri je ta klauzula usvojena. Ta je nakaradno shvaćena konstitutivnost omča oko vrata Republici Srpskoj, jer, teorijski, nekoliko postotaka stanovnika u RS može raditi što god hoće i biti pravno jače od ostalih 90% stanovništva. Sasvim je sigurno da će bošnjačka strana računati na to da će stranci uvijek biti na njihovoj strani. Oni to neće koristiti svakih pet minuta, ali će to iskoristiti kada im za istinske promjene bude bilo potrebno.
Srbi, u ovom šasu, žele, preko svog novog ustava, ispraviti tu i druge nepravde koje su im nanesene u zadnje tri decenije.
Sve dok Zapad, danas u obliku, navodno Visokog predstavnika Šmita, štiti interese jednog naroda na uštrb druga dva naroda, Srbi, a posebno Hrvati, se osjećaju ugroženo. Kada je formirana BiH, onda su se dva teritorija, sadašnji entiteti, tada nezavisni, udružili u BiH. Treći, hrvatski entitet, je prevarom ukinut Vošingtonskim sporazumom.
Kada je stvarana BiH, onda je međunarodna zajednica rekla: “Vi Srbi ćete dobiti 49 posto teritorije.” Nisu rekli vi Hrvati i Bošnjaci ćete u RS dobiti 49 posto teritorije.
Kada je Vošingtonski sporazum pravljen, nitko nije pitao Srbe kakvi će biti odnosi u Federaciji BiH. Srbima je priznata RS, a ne Bošnjacima i Hrvatima. Prema tome, Srbi jesu jedini konstitutivan narod u svom entitetu. Naravno, i Hrvati i Bošnjaci kao manjine, ali i građani RS imaju pravo na sve što je predviđeno za građanske demokracije, na sva prava koja su im zagarantirana kao manjinama i to im nitko ne može oteti ili ih spriječiti da ta prava uživaju.
U BiH ustavnom, nacionalnom sistemu, svaki konstitutivan narod treba da ima svoj entitet.
Za sada, Hrvatima, „muslimanskom cvijeću“, Bošnjaci biraju njihove lidere i praktično drže Hrvate u zatočeništvu što je neprihvatljivo. Zato Hrvati, zbog toga, a i zato što su konstitutivan narod, moraju se nacionalno emancipirati, kao i Srbi u Republici Srpskoj, kroz svoj entitet.
To neće dovesti do rastakanja BiH. To je samo unutrašnja raspodjela administrativnih jedinica bez mijenjanja vanjskih granica.
U Belgiji postoje dva entiteta, a postoje i jezičke zajednice koje se ne moraju nužno poklapati sa granicama entiteta. Zatim, postoje nekoliko stvari koje su zajedničke, a sve ostalo je u nadležnosti entiteta, uključujući svu imovinu na entitetskoj teritoriji, pa čak i sklapanje međunarodnih sporazuma.
Pitanje entitetske/državne imovine bi moglo dovesti do cijepanja BiH ili do rata u ovoj državi.
Dok u Federaciji, lokalne političke zajednice mogu knjižiti različite vidove imovine na svoje ime, (u) Republici Srpskoj to nije dozvoljeno.
Aktualna politička kriza nastala nakon presude Suda BiH predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku dodatno je udaljila stavove po pitanju Zakona o državnoj imovini BiH, a vrlo moguće i trajno eliminirala mogućnost postizanja bilo kakvog dogovora.
Ništa nije komplicirano ako ljudi žele da žive zajedno. BiH mora postojati iz pragmatičkih razloga, jer imamo mnogo toga zajedničkog, ali kao zajednica naroda koji su vjekovima živjeli zajedno.
Normalizacija suživota na ovim prostorima će biti dugotrajan proces. Poslije svih ratova i svega što se dešavalo, ne može se natjerati nekoga da kaže: “Vi se sad volite.” Ali, možemo živjeti jedni pored drugih i možemo razvijati mnoge korisne međusobne odnose.
Istinito
