Bili smo “engleski špijuni”, “izdajnici”, “prevare”, “podvale”.., novinarke nisu bile “njegov tip”. Kleo nas je, tuživao, prijetio, psovao mater… Jedino nas nije udarao jer mu valjda nikad nismo bili dovoljno blizu poput nekih njegovih saradnika. A sad? Sad bi da nam “pomogne”, da “uredi” ono što nije uspio za 20 godina svoje vladavine.
PIŠE: Željko Raljić
U prvom članu Zakona o zaštiti od klevete Republike Srpske, koji je na snazi od 2001. godine, jasno je naznačeno da su ovim zakonom uređena “prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja” kojima se utvrđuje građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem i pronošenjem neistinitih tvrdnji.
Takođe, ovim zakonom se istovremeno štiti pravo na slobodu izražavanja koje građanima garantuju ustavi Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, kao i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih građanskih sloboda.
Otkud onda potreba za kriminalizacijom klevete u Republici Srpskoj, koja se, prema predloženom nacrtu izmjena Krivičnog zakonika RS, graniči sa verbalnim deliktom!?
Stvar je kristalno jasna, osim ako se ne želi vidjeti stvarna pozadina čitave priče!
U kojoj mjeri je poljuljan rejting Milorada Dodika i njegovog SNSD-a, vidjelo se na prošlogodišnjim izborima, kada je pod znak pitanja došao čak i njegov izbor za predsjednika Republike Srpske. Jasno je da su mediji, daleko više nego opozicija, istražujući brojne kriminalne aktivnosti vladajućih struktura doprinijeli padu tog rejtinga.
Odmah nakon izbora, 31. oktobra prošle godine, Milorad Dodik je “tvitnuo” ono što ga muči:
– Kao predsjednik SNSD-a, zatražio sam od Vlade, odnosno od Ministarstva pravde, da pripremi nove i izvrši izmjene postojećih zakona, te da ih prilagodi evropskim konvencijama. radi se o Zakonu o sprepčavanju širenja lažnih vijesti, Zakonu o sprečavanju jezika mržnje, Zakonu o izmjenam i dopunama Krivičnog zakona s uvođenjem klevete i uvrede u krivični zakon kao krivičnog djela, te proširenju krivičnih djela protiv ustavnog poretka.
Dakle, jasno je odakle duva vjetar! Čist politički intervencionizam!
Na stranu to što se Dodik u maniru komunističkog diktatora i doživotnog šefa partije, za koju bi očito volio da je jedina na političkoj sceni, obratio vladi. Valjda mu tada nije odgovaralo da to čini s pozicije člana Predsjedništva BiH.
Porazno je da šef partije daje nalog resornom ministru da se uđe u izmjene čitavog seta zakona, a sve da bi se zauzdali mediji i zaplašilo građanstvo. Sve može, ali kritika – jok!
Uzalud se danas Dodik upinje da objasni kako predložene izmjene Krivičnog zakona nisu usmjerene ni protiv koga i da je “davno naučio” da je njegova sloboda ograničena novinarskim slobodama.
Moguće je da nije ni shvatio težinu vlastitih riječi, kada je rekao: “Vaša sloboda treba da bude ograničena slobodama drugih!”
Valjda zato je “dao slobodu” svojim poslušnicima da kreiraju zakone po kojima će novinare po službenoj dužnosti progoniti policija i tužilaštvo
– Javni prostor je zagađen neistinama, a vi se niste potrudili da to ne bude tako. I što je u toj apsolutnoj slobodi koja je za neke bila primamljiva da lažu, kleveću, vrijeđaju ljude, iznose neistine i tako dalje, došli smo do toga da je to društveno neodrživo, rekao je Dodik proteklog vikenda u Banjaluci, pokušavajući da odbrani neodbranjivo.
Uvođenje krivičnih djela protiv časti i ugleda, dodavanjem uz postojeće krivično djelo “kleveta” i “uvredu”, nevješt je pokušaj pravnog manevra kako bi se neutralisalo dejstvo već postojećeg Zakona o zaštiti od klevete koji je, gle čuda – lex specialis!
Šta je sljedeće!? Krivično djelo “pogledao/la me poprijeko”!?
Čak je i famozni član 133. Krivičnog zakona SFRJ, koji je zabranjivao zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji, tzv. verbalni delikt, imao za cilj da spriječi da se riječima zalažete za protivustavnu promjenu sistema, za nasilje ili terorizam. Ali nije išao tako daleko da kriminalizuje uvredu.
I pravnom laiku je jasno da uvreda ne može da bude krivično djelo, a da klevetu mora da dokaže onaj ko se smatra oklevetanim!
Svjestan štete koju mu nanose mediji pišući o kriminalu i korupciji, Milorad Dodik je pokušao da, (gle apsurda!), stavi van zakona svoje najjače oružje protiv novinara i medija – uvredu i klevetu!
To su “sredstva” koja je upravo on najčešće koristio u javnom diskursu. Dovoljno je preslušati desetak njegovih pres-konferencija i uvjeriti se da ga nijedan novinar nikada nije direktno uvrijedio, omalovažio ili oklevetao, dok je on to novinarima učinio nebrojeno puta!
Bili smo “engleski špijuni”, “izdajnici”, “prevare”, “podvale”.., novinarke nisu bile “njegov tip”. Kleo nas je, tuživao, prijetio, psovao mater… Jedino nas nije udarao jer mu valjda nikad nismo bili dovoljno blizu poput nekih njegovih saradnika.
A sad? Sad bi da nam “pomogne”, da “uredi” ono što nije uspio za 20 godina svoje vladavine.
Činjenica je da Republika Srpska nema zakon o medijima, osim, uslovno rečeno, parcijalnog, koji pokriva djelatnost javnog RTV servisa. Na snazi je i dalje Zakon o javnom informisanju naslijeđen iz SFRJ, koji je i takav bolji od svih dosadašnjih pokušaja da se nametnu oštrija pravila igre.
Čak i u tom arhaičnom zakonu koji ne prepoznaje onlajn medije, izričito se vodilo računa da iznosi zaprijećenih kazni ne budu toliki da ugroze opstanak medija. A nama se danas prijeti drakonskim kaznama koje bi zabrinule i tajkune,a koje se, po sili zakona, ako se ne plate pretvaraju u zatvorske!
Prava i obaveze postoje za sve, pa bi tako trebalo i za medije. Ako se već mijenja Krivični zakonik, kako to da se “predlagač” nije dosjetio da se unese i izmjena po kojoj bi napadi na novinare bili tretirani jednako strogo kao napadi na službena lica!?
A vrhunac licemjerja ogleda se u Dodikovom očekivanju da novinari podrže njegovu ideju o kriminalizaciji klevete i uvrede.
– U javnoj raspravi sve strahove koje ima medijska zajednica i mediji, mi ćemo eliminisati, objasnićemo da to treba da bude naša zajednička priča. Ako želite da zadržite dio svog profesionalnog odnosa prema onome što radite, onda i vi treba da se odreknete onih koji spekulišu u javnom prostoru u ime svih medija.
Iz ovog se jasno vidi da Dodik od novinara očekuje da sami ekskomuniciraju iz branše i stave na stub srama sve one koji za njega nemaju blagu riječ.
Samo, Dodik zaboravlja da i Bog na nebesima ima opoziciju u vidu Sotone. A on bi da vlada nirvana. Valjda je zbog toga u svojim namjerama medije i novinare stavio u rang sa Nečastivim.
Hvaljen bio, Milorade!
Istinito
