INTERVJU (1) Vuk Jeremić: Dodik je samo u jednom trenutku prestao da mi se javlja!

Aktuelno Politika Region

Jeremić u velikom novogodišnjem intervjuu govori o odnosima s Dodikom, problemima u Srbiji i BiH, nemanju prilike i nade za građane, nepravdi na svim nivoima, od parničnog suda do vrha države. Kaže da je zabrinut za odnose u regionu, pogotovo za neka bitna srpska nacionalna pitanja kao što su budući status Kosova, ili očuvanje, opstanak i osnaživanje Republike Srpske. Tvrdi da se vlast u Srbiji sprema da potpiše takozvano razgraničenje između Srbije i Kosova, odnosno da stavi potpis na dokument koji bi tzv. Kosovu omogućio članstvo u Ujedinjenim nacijama.

RAZGOVARAO: Željko Raljić

Lider Narodne stranke Vuk Jeremić boravio je nedavno u Banjaluci na poziv Organizacije srpskih studenata u inostranstvu (OSSI), u čijem je osnivanju učestvovao još kao student. Trebalo je da bude glavni govornik na godišnjem skupu te organizacije, ali je on otkazan zbog demonstracija koje su uslijedile nakon hapšenja pripadnika Pokreta “Pravda za Davida” 25. decembra.

– Upravo na dan kada sam dolazio u Banjaluku to se dešavalo i za scene nasilja koje smo vidjeli nema opravdanja bilo gdje u civilizovanom svijetu. Upotreba sile protiv građana koji mirno demonstriraju prosto ne bi smjela da se događa. Cijela ta tragična priča o gubitku života jednog mladog čovjeka za koga sada više niko ne dovodi u pitanje da je ubijen i to prije devet mjeseci, i da za to do sada niko nije odgovarao, da nisu pronađene ubice, da nema adekvatnih informacija šta se zapravo dogodilo, to ne bi smjelo da bude slučaj.

Kako biste u najkraćim crtama okarakterisali proteste protiv aktuelne vlasti u Srbiji koji se događaju u Beogradu i sve masovniji bunt građana?

– Rađanje slobode. Poslije šest godina rekao bih da su ljudi u značajnom broju izašli da protestuju na jedan daleko bolje artikulisan način nego ranije. Sa konkretnim zahtjevima protiv jedne opšte nesreće koja nas je zadesila i koja traje već evo svoju sedmu godinu.

Ono što je primjetno jeste da veoma mali broj medija prenosi, odnosno izvještava sa tih protesta. Da li je to posljedica diktature za koju neki tvrde da je uvedena u Srbiji i pune kontrole nad većinom medija?

– Apsolutno nije pretjerivanje da se kaže da ovaj stepen medijskih nesloboda u Srbiji nismo imali od uspostavljanja višestranačja 1990. godine. Miloševićev režim je bio nešto što je s pravom doživljavano kao represivni režim u svim segmentima, uključujući i medijski. Ali situacija danas 2018. godine je neuporediva sa onim što smo ikada imali. Vi praktično nemate ni jednu jedinu televiziju u Srbiji sa nacionalnom frekvencijom i pokrivenošću gdje je dozvoljeno normalno pojavljivanje opozicionih lidera. Uzeću sebe za primjer: 2017. godine u oktobru je formirana Narodna stranka. To je stranka koja ima i svoje predstavnike u parlamentu. To je i stranka koja danas u Srbiji ima najveći broj lokalnih odbora, teritorijalnih organizacija. Ja nisam dobio od osnivanja stranke priliku da se jedan jedini minut pojavim na bilo kojoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom. Dakle, ne samo RTS, već bilo koja privatna televizija. Ja svake dvije nedelje pišem pismo direktoru RTS-a kao i glavnim i odgovornim urednicima Večernjih novosti i Politike, što su takođe mediji sa većinskom kontrolom…

I u kojima ste vi ranije bili veoma prisutni…

– Apsolutno! Svake dvije nedjelje pišem sa molbom da me prime na sastanak da razgovaramo o budućoj saradnji. Desetine pisama sam napisao do sada. Ni na jedno nije čak ni odgovoreno.

Ono što je zapanjujuće jeste da se čini kao da aktuelnoj vlasti u Srbiji nije dovoljno samo što blokiraju, onemogućavaju opoziciju nego je pri tom i omalovažavaju, iznose neistine… Kako to tumačite?

– Izvinjavam se što ću opet svoj primjer iskoristiti. Mislim da sam ja najviše i najtemeljnije blaćen ovog trenutka. Zašto postoji taj specifičan odnos i zašto vlast baš na mene toliko alergična, i o tome možemo da pričamo. Ja sam proglašen da sam na čelu međunarodne bande lopova, da sam ubio, ili bio uključen u ubistvo gardista u Topčideru, da sam na čelu tajne islamske terorističke ćelije, da sam agent stranih službi, i zapadnih i istočnih. Dakle, moja supruga je optužena da je na čelu najveće narko bande na Balkanu. To su potpuno apsurdne stvari. Ništa od toga nije tačno.

Dakle, u pitanju je matrica – laži, pa na kraju optuži političke protivnike?

– Moram da kažem da to nije bez posljedica. Na primjer, ja sam danas šetao u Banjaluci i ovdje sam uvijek bio prihvatan sa većim stepenom oduševljenja nego u Srbiji. Ja kada sam šetao Banjalukom, a šetao sam često, ljudi su mi prilazili, smijali se i slikali sa mnom, uključujući i posljednji put kada sam bio na Danu RS 2017. Od tada nisam dolazio i danas kada hodam ulicom jedan broj ljudi kada me prepozna počne da me gleda poprijeko, jer su čuli svašta o meni. Ne samo u Banjaluci, u mom kraju gdje živim u Beogradu, na Vračaru, šetam prije nekoliko dana sa suprugom i kćerkicom, nailazi komšinica koja me pita: „Komšija, zar vi niste u zatvoru!? Zar niste uhapšeni u Americi!? Ja sam to slušala negdje da treba da idete u zatvor!“ Rekao sam joj da vjerujem da je to čula, ali da to naprosto nije istina.

Da li opozicija u Srbiji ima odgovor na taj medijski mrak. Na koji način se može boriti protiv toga?

– Jedan od najbitnijih preduslova je taj da se opozicija ujedini. Narodna stranka, na čijem sam ja na čelu, se od svog osnivanja zalaže za jedinstvo opozicije. To je jedan od važnijih preduslova. Morate imati jedinstvo da bi postigli kritičnu masu koja poslije toga počne da dovodi u pitanje i unutrašnji i spoljni sticaj okolnosti. Ne treba zaboraviti da se vlast u Srbiji rijetko kada uspostvljala ili mijenjala, praktično nikad, bez angažovanja međunarodnog faktora i to više od jednog. I to je slučaj od Nemanjića sve do danas. Nekada Turci, nekada Austrijanci, Sovjetski savez, nekada Zapad ali uglavnom spoljni faktor. Sjetite se 2000. godine kada je Zapad snažno podržavao opoziciju ali posljednji korak je bio kada je ruski ministar Ivanov došao da razgovara sa Miloševićem. Ili 2012. Kada se mijenjala vlast, tada je Zapad praktično podržavao naprednjake da dođe do promjene ali posljednji korak je bio posjeta Ivice Dačića Moskvi koji je napravio salto i preokret koji je promijenio vlast. Spoljni faktor i to ne samo Zapad nego i šire od toga nije nebitan u ovoj priči. Oni sa vama neće da razgovaraju ako nemate kritičnu masu. Kritična masa iznutra znači da utičete i na kreiranje javnog mnjenja kod kuće i isto tako bitno stvarate kvalifikaciju sebi da možete da razgovarate …

Zbog toga vlast i grčevito drži stvari pod kontrolom?

-Jeste, a i dosta je oštro orijentisana prema onima sa kojima se o tome razgovara.

Kada je riječ o međunarodnom faktoru, da li se može nazrijeti ikakva mogućnost promjene odnosa prema aktuelnoj vlasti u Srbiji?

– Mislim da je to moguće. Onoga trenutka kada međunarodna zajednica shvati da je upotrebna vrijednost režima Aleksandra Vučića nije toliko velika kao što on godinama pokušava da predstavi da će to donijeti promjenu u njihovom razmišljanju. Pri tom mislim i na Istok i na Zapad. Ali zbog čega tih nekoliko godina posljednjih Vučić relativno uspješno sebe prikazuje kao nekoga bez koga nema stabilnosti i bez koga nema izvjesnosti. A to je inače zajednička stvar svim međunarodnim činiocima. Oni su međusobno sukobljeni, njihovi interesi su suprotstavljeni, ali tamo gdje su potpuno na istoj liniji svi međunarodni faktori ne vole neizvjesnost. Kada Vučić predstavlja svijetu da je bez njega sve neizvjesno i nestabilno on to radi upravo zbog toga. Pravi on neke vještački izazvane i kontrolisane krize koje on poslije toga rješava da bi pokazao da bez njega nema stabilnosti. Takve stvari su jako opasne. Takve stvari se prije ili kasnije otmu kontroli. Milošević i Tuđman su se igrali rata, sjedili su jedan s drugim tajno, dogovarali se, a u javnosti nastupali onako kako su nastupali. I svi znamo kako se to završilo, sa tragičnim posljedicama koje i dan danas osjećamo i koje će vjerovatno generacije nastaviti da osjećaju i kada je riječ o granicama i kada je riječ o poginulima.

Ponekad se stiče utisak da procesi koji su započeti 90-tih na Balkanu nisu završeni i to se jednim dijelom vidi na primjeru Kosova. Aleksandar Vučić koji dolazi iz tog radikalskog miljea, za kojeg kažu da je vuk presvučen u jagnjeću kožu, često pokazuje svoje političko naslijeđe. Da li Vučić može da bude čovjek rješenja na Balkanu?

Može on biti čovjek rješenja, ali ne onaj koji će donijeti išta dobro, prije svega srpskom narodu, a po mom dubokom uvjerenju ni drugim narodima sa kojima dijelimo ovaj prostor. Konkretno, po pitanju Kosova, tu se stvari najočiglednije vide. Potpuno je nezamislivo da Kosovo bude otuđeno od Srbije na način da Srbija to prizna. To je nešto što je rijetko ko mogao i da pomisli da će biti stavljeno na sto. Može Kosovo da bude i okupirano i da narod bude protjeran sa većeg dijela teritorije, može Kosovom da upravlja ovaj ili onaj kriminalac, ili trgovac organima, ali da Srbija prihvati i potpiše i prizna da to više nije njeno!? A to nije bilo koji dio teritorije. On je vrlo direktno vezan sa samim identitetom srpskog naroda i zbog Srpske pravoslavne crkve i zbog najvećih svetinja koje se tamo nalaze i zbog kosovskog mita, predanja, koji čini sastavni dio srpskog identiteta. Da se otuđi voljno, to nikad niko nije uradio, ni za stotine godina otomanske okupacije kada su stvari izgledale daleko bezizglednije. Ako bi se to desilo, to bi imalo dramatične posljedice po naš identitet. To bi imalo i direktne posljedice na dalje precrtavanje granica na Balkanu, prije svega u kontekstu formiranja Velike Albanije. Ako Kosovo postane član Ujedinjenih nacija tako što ga Srbija prizna, a samo tako može da postane članica UN-a, jer bez srpskog potpisa nema primanja Kosova u UN, pa tako ako Kosovo postane članica nema više u međunarodnom pravu ništa što sprečava dva člana UN da se spoje u jednu državu. Konkretno mislim na Albaniju i na takvo Kosovo. Tu više nema odlučivanja u Savjetu bezbjednosti.

Zašto o tome niko ne govori?

Govorim ja, ali mi mediji u Srbiji nisu otvoreni da o tome govorim. Šta mislite, da li će Velika Albanija tako formirana imati manje ili veće teritorijalne ambicije prema Srbiji i ostatku regiona u odnosu na ovo polu-priznato Kosovo. Naravno, imaće veće.

Sveopšta destrukcija koja je započela 90-tih čini se da je kulminirala posljednjih godina urušavanjem kompletnog društvenog sistema. Ne vrijedi više ništa bez partijske knjižice, društvo je u rasulu, uništeni su sistemi obrazovanja, zdravstvene zaštite… Kako te probleme riješiti?

-Dozvolite mi da budem subjektivan, ali mislim da to ima i neke veze sa objektivnom situacijom. Dok god bude trajala ova vlast stvari se neće promijeniti. Ova vlast kao svoj cilj ima sopstveno produženje mandata, sopstvenu perpetuaciju i ništa osim toga. Urušavanje vrijednosti koje čini da uglavnom mlad, obrazovan i sposoban svijet napušta zemlju direktno pomaže njihov ostanak na vlasti, njihove nove i nove mandate jer ti ljudi koji nikada ne bi glasali za njih koji propagiraju takve vrijednosti odlaze iz zemlje. Ako već niste neko ko će glasati za režim bolje je da živite u Geteborgu i zato se takve stvari forsiraju jer pospješuju odlazak. Kroz razne televizijske skaradne emisije i rijalitije namjerno gade javni prostor ljudima ne bi li ih obeshrabrili da se okrenu od javnog života i da napuste zemlju. A obrazovanje je jedno od ključnih stvari koje se potpuno obezvređuje.

Siromašnima i neukima se najlakše vlada…

Apsolutno. Ima ta stvar koja je po meni vrlo opasna a to je ta priča o kupljenom obrazovanju i kupljenim diplomama. U samom vrhu srpske vlasti imate seriju ljudi koji su dokazani plagijatori, dokazani izgrednici kada se radi o akademskom bekgraundu. Zamjenik premijera, ministar policije, ministar finansija, guvernerka Narodne banke, da pomenem samo neke, su ljudi koji su uhvaćeni i dokazano je da su prepisivali doktorate. On ne dozvoljava da oni budu kažnjeni, a u svakom normalnom svijetu bi to značilo kraj njihove javne funkcije. On to ne dozvoljava kako bi nastavljao u lice da se baca onima koji su obrazovani i koji su svoje diplome zaradili. To je ponižavanje i ismijavanje.

Kakvo je stanje u opoziciji, šta je suština beogradskih protesta i kakve efekte sada možemo vidjeti?

Suština protesta jeste da dođe do promjene poretka u kom nema slobode izražavanja, u kom nema funkcionalnih institucija i u kojem imate suspenziju normalnosti praktično u svakom segmentu života. Konkretno, formalizovani zahtjevi su vezani za otvaranje medija, za utvrđivanje ko su nalogodavci i izvršioci političkog nasilja, ubistvo Olivera Ivanovića, pokušaj ubistva i napadi na opozicione lidere ali rekao bih da je to samo vrh ledenog brijega. Ukoliko sve bude išlo onako kako ja očekujem da će ići artikulacija tih zahtjeva će se širiti i na kraju će kulminirati u zahtjevu za održavanje fer i poštenih izbora u Srbiji.

Ima li opozicija u Srbiji snage da to iznese do kraja i koji su problemi u međustranačkim odnosima?

Ja sam optimista. Svaki put počinje sa prvim korakom, a mi više nismo na prvom koraku. Nekoliko bitnih koraka je već napravljeno i ne mislim da će se stvari promijeniti preko noći, ali isto tako ne mislim da one mogu biti vraćene u pređašnje stanje. Što prije dođemo do tog najozbiljnijeg razgovora, a to je da li će se u Srbiji održati normalni i fer, pošteni izbori, to ćemo prije stići do promjena, a mislim da to mora da bude 2019. godina. To kažem jer je to godina koje je Aleksandar Vučić obećao da će završiti Kosovo, a on to neće uraditi a da prethodno ne dobije pokriće na izborima. On će tražiti mandat kako bi postigao mir, iako on neće tačno definisati šta je taj mandat, ali će da se okrene Zapadu i da traži da svi pogledaju u drugu stranu dok on pokrade izbore više nego ikad jer mu treba dvotrećinska većina da bi potpisao ono što se od njega traži. Mislim da mu to ipak neće proći jer opozicija na tako raspisane izbore neće izaći. Kada bi raspisao izbore u takvim okolnostima gdje bi ga opozicija bojkotovala, tada te institucije koje treba da potpišu to Kosovo, neće imati legitimitet. Neće Zapad htjeti da mu Kosovo potpisuju neke institucije koje nemaju legitimitet i počeće sa njim drugačije da razgovaraju.

Da li su izbori u Republici Srpskoj za vas korisno iskustvo u tom kontekstu jer ovdašnja opozicija tvrdi da izbori nisu bili regularni? Da li se plašite takvog scenarija i na izborima u Srbiji ukoliko budu održani naredne godine?

Srbija svakako ima najveći uticaj na dešavanja u regionu, uvijek je imala, ono može biti pozitivno ili negativno, ali ovoga trenutka je to više negativan uticaj uključujući ukupne slobode i integritet izbornog procesa i demokratiju. Ja sam bio prijatelj sa Miloradom Dodikom, mi smo i sarađivali i bili prijatelji i on je jednog trenutka odlučio da se toga odrekne i ja izbjegavam da kritikujem ljude koje sam nekada imao za prijatelje.

Ne znam koliko je to prisutno u medijima u Srbiji, ali ima tvrdnji da postoji čak i partnerstvo između porodica Vučić i Dodik u biznisu?

Vjerujem da nakon što dođe do promjena, bar u Srbiji će specijalni tužilac za visoku korupciju imati pune ruke posla. To je jedna od najvažnijih tačaka na kojima će insistirati Narodna stranka, a to je zakon o porijeklu imovine, zakon o lustraciji i formiranje specijalnog tužilaštva za visoku korupciju koji će ispitati ove godine koje su iza nas. Narodna stranka će na tome nastaviti da insistira u Srbiji.

ZABRANJEN U REPUBLICI SRPSKOJ

– Kada sam bio dio vlasti trudio sam se da odnosi Republike Srpske i Srbije budu rasterećeni stranačkih opredjeljenja. Zaista mislim da političke podjele u Srpskoj ili u Srbiji ne bi trebalo da utiču na odnose i da ne treba da bude bitno ko je na vlasti u Srbiji pa da to bude važno kakav će biti odnos prema RS.

Ali ipak utiču?

– Znate kako, ja sam često dobijao pozive da dođem ovdje, volim da dođem i drago mi je kada sam tu, ali naprosto kao da je neko zabranio da ti pozivi dolaze.

Da li to znači da je Milorad Dodik promijenio odnos prema vama?

– Iskren da budem, on je samo u jednom trenutku prestao da mi se javlja. Imali smo jako dobre odnose kada sam bio ministar spoljnih poslova, a imao sam dobre odnose sa njim i kada sam bio predsjednik Generalne skupštine UN-a. Poslije jednog prijema, čini mi se 2017. koji je organizovala Republika Srpska u Beogradu, tada smo se zadnji put vidjeli. Samo smo se rukovali, poslije toga pozivnice više nisu dolazile. Mislim da nisam uradio ništa što bi dalo povoda za takav odnos, ali možda griješim.

(1/2)

Istinito

Tagged