Građani štrajkom i gađanjem Vlade jajima žele pravdu

Društvo

Prijetnja plinskom bocom i gađanje zgrade Vlade jajima, mogu biti izraz građanskog bunta, ali i prečica do radnog mjesta ili krova nad glavom.

U Parku „Mladen Stojanović“ niklo je u posljednjih nekoliko mjeseci pravo šatorsko naselje, u kome štrajkuju ratni veterani, RVI i drugi nezadovoljnici.

Nakog dugogodišnjeg obijanja pragova kancelarija i čekanja da vlast riješi njihove probleme, neki građani jedinu nadu vide u privlačenju medijske pažnje.

Da to može biti dobar alat u rješavanju egzistencijalnih problema pokazuju primjeri bundžija kojima su nadležni ekspresno izlazili u susret, samo da se „maknu ispred kamera“ i „ne dižu frku“.

Tako je Željko Blagojević, svoj problem riješio jajima. Nakon dvije godine traženje besplatne pravne pomoći gađao je zgradu Vlade RS jajima, a već sutradan ga je u svoj kabinet pozvao ministar pravde Anton Kasipović i riješio mu problem.

Davor Jerilović je poslije pet dana štrajka glađu ispred Narodne skupštine RS, privukao pažnju tadašnjeg premijera RS, Milorada Dodika, koji mu je obezbijedio posao u „Elektrokrajini“.

Pravljenjem drame svoj dugogodišnji problem djelimično je riješila porodica Kuzmić, koja više od decenije pokušava da dokaže da je kuća u kojoj žive u njihovom vlasništvu.

Oni su devedesetih godina mijenjali imovinu u Hrvatskoj, ali 2003. je sud poništio ugovor o zamjeni. Kada je na red došla deložacija, Kuzmići su zaprijetili da će se zapaliti plinom. Deložacija je odložena, a poslije toga im je Ministarstvo za izbjeglice obećalo novu kuću.

Ljupko Mišeljić, novinar i aktivista, kaže da se sve ovo dešava, jer vlast nema strategiju, nego samo taktiku.

– Ono što se pojavi u medijima, rješavaju kao najurgentnije, da bi pokazali javnosti da nešto rade. Rješavaju, dakle, pojedinačne slučajeve, pod izgovorom da „ostali nisu predviđeni budžetom“ ili da je „u toku izrada strategije“, a niko od njih nema pojma kako se prave strategije, niti čemu one služe – kaže Mišeljić.

Neće 40.000 KM, hoće pravdu

Kada je u februaru došao u Banjaluku i započeo štrajk u parku, Njegoš Tomić, sin poginulog borca iz Višegrada tražio je zaposlenje u Hidroelektrani Drina, tvrdeći da kao sin poginulog borca ima pravo na to.

– Nakon 17 dana štrajka, ponudili su mi posao u HE, i skoro 40.000 KM u novcu, da se maknem iz parka, ali ja sam odbio, jer želim da isteram pravdu za svu djecu poginulih boraca – kaže Njegoš.

On je i danas tu, ali ne zna do kad će ostati, jer mu je, kaže, inspekcija najavila rušenje šatora.

EuroBlic

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *