Novi pravilnik o ishrani u predškolskim ustanovama u Srpskoj nije još praktično ni zaživio, a već se pokazao niz “grešaka u koracima” ministarstava prosvjete i kulture te zdravlja i socijalne zaštite RS, kao i Instituta za javno zdravstvo RS.
“Standardi ishrane za planiranje jelovnika u predškolskim ustanovama za djecu uzrasta od prve do šeste godine” podijeljeni su vrtićima i oni predstavljaju, kao što i sam naslov sugeriše, samo smjernice u osmišljavanju jelovnika.
Epohalni projekat je, međutim, proveden zbrda-zdola, što se može vidjeti u pogledu kvaliteta knjige i nepostojanja sistema po kojem bi ovaj pravilnik planski i bezbolno zaživio u praksi.
Takav način rada će sigurno dovesti i do lutanja inspektora na terenu, čiji će zadatak biti da provjere kako se zamišljeno provodi u praksi. Treniranje strogoće će, prema običaju, biti više usmjereno na privatne, a manje na “javne” vrtiće, zbog kojih je – uostalom – jelovnik i uniformisan.
Kvalitet štampe
Šminkerski, štedljivo, dizajnerski lijepo osmišljeno, “lektura i korektura” površna, ukratko bi se mogla opisati oprema knjige.
Već nakon 5-6 listanja, stranice otpadaju, a i korice su, s obzirom na značaj materije i 370 strana, morale biti “tvrde”.
Pravopisnih grešaka je zaista mnogo, a glavna zamjerka bi mogle biti engleske riječi, koje su trebale da budu zamijenjene našim.
Tako je kejk mogao biti zamijenjen rječju keks, krispi bi mogao biti hrskav, a šejk – koliko god bio odomaćen – napitak.
Da je knjiga rađena u žurbi vidi se i po nejednakim razmacima između riječi, miješanju ekavice i ijekavice, “odmetnutim” zarezima…
Problem kuhinje
Nadležni su, najavljujući projekat, uvijek isticali kako primjena ovih smjernica ne bi smjela da utiče na poskupljenje jelovnika odnosno boravka djece u predškolskim ustanovama. Ovaj zaključak su očigledno davali na bazi toga što “javni” vrtići imaju obezbijeđenu i kuhinju.
Međutim, šta je sa privatnim vrtićima? Malo koji od njih može sebi da priušti luksuz formiranja kuhinje za svoje ograničene kapacitete. A teško i da će se neki restoran prilagođavati malim narudžbama, za postojeću cijenu obroka. Još teže je očekivati da se privatni vrtići udruže u pokušaju da zajedno riješe nametnuti im problem.
Dok se s jedne strane kuka kako hiljade djece čeka na upis u vrtić, s druge se stvara monopolski položaj “javnih” vrtića. Da nije tako, nadležni bi zacrtali i proveli jednostavno rješenje – postojeće kuhinje bi osim za “javne” pripremali hranu i za privatne vrtiće.
Kapaciteti postoje, bar tako priznaju u Centru za predškolsko vaspitanje i obrazovanje u Banjaluci, ali odbijaju i samu pomisao da izađu u susret svojoj “konkurenciji”. Pravdaju se zakonskim rješenjima, kao da su oni uklesani u kamen i kao takvi nepromjenjivi.
Gradske vlasti se drže po strani, naizgled nevješte, jer već znaju da višegodišnja obećanja o otvaranjima novih vrtića “piju vodu” i da ne moraju uvijek iznova da se dodvoravaju biračkom tijelu.
Lavina poskupljenja, porast nezaposlenosti
Jedna naizgled dobra zamisao, ali provedena za par mjeseci, bez temeljne analize želja i mogućnosti na terenu, pretvoriće se u svoju suprotnost.
Smjernice u ishrani mogle bi da pokrenu lavinu poskupljenja, što bi vremenom “ugasilo” privatnu inicijativu, a na “ulici” bi se našlo, bar u najvećem gradu Srpske, novih 1.000 mališana.
Eventualnim zatvaranjem vrtića mnogi vaspitači bi se pridružili nepreglednoj armiji nezaposlenih.
Ukoliko se to desi, neće biti potrebe za evaluacijom, a svi oni koji su bili upleteni u epohalni projekat opraće ruke kao što je to svojevremeno uradio Pilat.
Umjesto zaključka, ukazujemo na zanimljivu napomenu na početku knjige “Standardi ishrane” da je sadržaj publikacije odgovornost autora i da ne odražava zvanične stavove Unicefa, koji je podržao njeno štampanje!? Unicef se na taj način ogradio od sadržaja publikacije i to je pitanje nad kojim mnogi treba da se zabrinu.
EuroBlic
