Štrajk željezničara glađu uzdrmao je Republiku Srpsku, kao i protesti mladih, ali su prilično nezapaženo prošli štrajkovi i protesti u malim mjestima.
Svi ovi protesti, a bilo ih je tokom 2017.godine u Republici Srspkoj više nego ranijih godina, imali su različite razloge i povode, ali i jednu zajedničku nit: nezadavoljstvo realnim, konkretnim rješenjima u “svojoj kući”, bez uplitanja u “visoku” politiku.
Tako su željezničari, dramatičnim štrajkovima glađu, tražili redovnu isplatu plata i nakanda za topli obrok i prevoz. LJekari u Zvorniku su se pobunili protiv smjene direktora kojim su, tvrde, bili zadovoljni. Tekstilke u Hercegovini su stale u odbranu otpuštenih koleginica. Šumari su prijetili obustavom rada zbog nepotpisivanja kolektivnog ugovora i smanjenja plata, a slični su motivi natjerali i prosvjetare u malim mjestima da odbiju ulazak u učionicu.
– Prosvjetari su štrajkovali u Petrovu na Ozrenu, Donjem Duboviku, Budimlić Japri, Agićima, Potočanima, pa i u školama u centru Foče. Motivi su bili različiti, od loših uslova rada do smjene direktora, ali gdje god su ti štrjkovi bili opravdani i u skladu sa zakonom mi smo ih podržali – kaže predsjednik Sindikata prosvjete i kulture RS Dragan Gnjatić.
U Bileći su štrajkovale i tekstilne radnice i medicinari u Domu zdravlja, a i prosvjetari su priprijetili da će krenuti njihovim stopama. Ipak, mnogo više bure i pažnje izazvali su protesti mladih okupljenih oko grupe “ReStart Srpska”, organizovani u Banjaluci, protiv kupovine skupih službenih automobila, te protiv politike koja je dovela do masovnog odlaska mladih iz RS. Ovi protesti su bili privlačni medijima, jer su organizovani takoreći pred vratima Vlade RS, i to na neuobičajeno kreativan način.
Politička analitičarka Tanja Topić ocjenjuje da su mediji najbolji saveznici štrajkačima i demonstrantima.
– Svi ti protesti i štrakovi su rascjepkani, sporadični i međusobno nepovezani. Da nije medija oni bi bili nevidljivi i njihov bi uticaj bio minoran – kaže Topićeva.
Dodaje da učestali protesti jesu, u većini slučajeva, izraz rastućeg nezadovoljstva građana, ali da oni zbog nepovezanosti i nevidljivosti nemaju naročitu snagu.
– Nema te sinergije koja bi ih povezala i dala im masovnost i veću vidljivost – smatra Topićeva.
Sindikalna iskustva svjedoče da radnici u Srpskoj još ne uviđaju vezu između loše politike, korupcije i svog teškog položaja, te da u mnogim slučajevima nisu spremni da preuzmu odgovornost, udruže se sa kolegama koje muče istu muku i bore se za bolje uslove rada.
– Kada pozovete radnike da štrajkuju za svoje plate ili uslove rada ne možete ih puškom natjerati, neće da se zamjere šefovima, a kada ih njihov direktor digne na pobunu, da bi sačuvao svoju fotelju, svi se pridruže – kaže jedan sindikalni funkcioner, koji je želio da ostane anoniman.
Gotovo svi protesti i štrajkovi u RS završavaju razgovorom sa predsjednikom RS Miloradom Dodikom. Kako objašnjava Tanja Topić, to je jasan pokazatelj da u RS većina građana ne vjeruje institucijama.
– Vlada uvjerenje da postoji samo jedan čovjek koji je svemoguć i koji drži ključ za rješenje svih problema. U to vjeruju i oni kojim je jasno da ustavna ovlaštenja predsjednika RS nemaju nikakve veze sa njihovim zahtjevima – kaže Tanja Topić i dodaje da su najbolja ilustracija takvog stanja postupci željezničara štrajkača glađu i ljekara iz Zvornika.
Srpska Cafe
