Petar Dešić sa fotoaparatom druguje već punih pet godina. Prvo je to bio hobi, a onda je fotografija postala sastavni dio njegovog života. Svojim objektivom hvata duh davnog vremena koji još živi po vojvođanskim selima.
“Kažu da umjetničko djelo osjetiš u prvom momentu. Taj nalet intuitivnog koji ti otvara oči i počinješ da gledaš na drugačiji način to što vidiš. Petrove fotografije su u meni probudile emocije, koje su mi ukazale na dublje razumijevanje viđenog…” Ovako na svom blogu o fotografijama Petra Dešića iz Čelareva kod Novog sada piše Staša Tubić, djevojka kojoj se dopao njegov rad.
Petrove fotografije imaju brojne poklonike na društvenim mrfežama, a uskoro planira i svoju prvu veliku izložbu. Namjera mu je da snimi i dokumentarni film o Holokaustu.
-Fotografija za mene predstavlja umjetničko izražavanje, a pošto zadnje tri godine fotografišem uglavnom ljude, ona znači i kontakte s njima i njihovim sudbinama. Tako me, indirektno, fotografisanje čini i novinarom. Prije fotografisanja se upoznajem sa ljudima, ulazim u njihove domove, razgovaram sa njima. Često i ručavamo zajedno, čak i noćim kod njih. Ovo se posebno odnosi na moje fotografisanje Slovaka u Srbiji, koje traje intenzivno već tri godine.
Kaže da je na početku motive pronalazio uglavnom u prirodi. Mjesta na kojima je provodio najviše vremena su šuma, rijeka Dunav i sve što je sastavni dio toga: školjke, žabe, ptice, srne, guske, patke, usamljeno drveće u ravnici…
-Ali, u posljednje tri godine su to najčešće ljudi.jJedan dio čine ljudi sa ulica Beča, jer sam često boravio u Beču, a drugi dio, kao što sam već spomenuo, čini slovačka etnička zajednica u Srbiji.
Uzore je našao među poznatim fotografima. Kaže da je fasciniran djelima Helmuta Newtona i Franza Hubmanna.
Ipak, najveća fascinacija su njegovi “modeli” koje pronalazi po vojvođanskim salašima. mahom su to stariji ljudi koji i u poznoj dobi žive od svog rada. Ono što ga posebno oduševljava, konkretno kod Slovaka, jeste autentičnost u 21. vijeku. Spoj starog i modernog.
-Navešću vam samo jedan primjer: Bakice koje su svaki dan u slovačkoj nošnji, staroj preko pedeset godina, moje fotografije prate preko Fejsbuka. Nemaju sve Fejsbuk, ali zato imaju njihove komšinice ili unuci. 🙂
Petar ističe da mu je najveći motiv,kada su u pitanju Slovaci, da zabilježi način života koji je pred izumiranjem.
-Kada je generalno fotografisanje u pitanju, jednostavno je fotografija sama od sebe motivišuća, kada jedna slika, ili trenutak, mogu imati cijelu jednu priču i gomilu prenesenih značenja.
Planovi su mu da održi izložbu u Ambasadi Slovačke Republike u Beogradu i na tome radi intenzivno. Poslije Slovaka planira fotografisanje i drugih etničkih zajednica u Srbiji i u Beču.
-Za sada radim sam, ali imam u planu da uradim jedan autorski film o Holokaustu, pa bi mi mnogo značilo kada bih to sa nekim zajedno uradio. Jednostavno, takva tema zahtijeva pomoć još jednog fotografa ili snimatelja.
Više fotografija ovog autora možete pogledati na njegovom Fejsbuk profilu gdje redovno postavlja svoje radove.
Na ovom linku su fotografije Slovaka iz Erdevika.
*Set fotografija pogledajte i u galeriji ispod teksta.
Istinito
