Da se SzP raspada najbolje je potvrdio Čavić svojom izjavom: ‘Savez se sastaje samo kad reaguje na Dodika. Nažalost, danas je tako. Ja to više ne mogu prihvatiti!’
Za samo godinu, Savez za promjene prešao je put od euforičnog bloka opozicionih stranaka, čiji kreatori su namjeravali da ga preobraze u novu stranku (pokret) do, evo, već udaljenih partija.
Iako lideri SDS, PDP i NDP nikad nisu otvoreno saopštili ideju da se, zajedno sa manjim partnerima, odreknu dotadašnjih djelovanja u korist SzP, analiza Plana za djelovanje Saveza za promjene, usvojenog na sastanku vođa opozicije 28. novembra 2015, potvrđuje takvu ambiciju. Krajem 2016, ovaj dokument više niko ne pominje, niti se budući zajednički model nazire.
Čavić otkriva da su krajem novembra trojica lidera SzP imali gotovo svakodnevna druženja kako bi se prilagodili novim okolnostima i konačno postanu ‘čvrsta koalicija’. Kad je riječ o udaljavanju od Plana iz 2015, koji je predviđao čak i veći stepen integracije, Čavić kao prepreku navodi izmijenjen politički ambijent. Jer su i SDS i PDP dobili nove lidere. Pri tom, postoje sumnje u njihov autoritet unutar vlastitih partija. Time i ćute o odnosu prema SzP. Ipak, Govedarica vidi lidersku ulogu SDS ‘što mora svima da bude jasno’ a Borenović smatra da ‘treba mijenjati taktiku, ali ne i politiku SzP’. Čavić ih vraća na početak: ‘Moramo da imamo svoje politike i da znamo da li SzP postoji samo na nivou BiH’.
A Plan iz 2015. predviđao je daleko čvršću strukturu SzP. Od svih predviđenih organa, samo je Predsjedništvo Saveza zaživjelo, koga su činili šefovi stranaka/članica, sa Bosićem u glavnoj ulozi. Ivanić je imao rolu šefa tijela sastavljenog od poslanika, delegata, ministara i zamjenika ministara na nivou BiH, njih 13. Čavić je trebalo da koordinira rad 38 predstavnika opozicije u Narodnoj skupštini. Najzanimljiviji opis posla imao je operativni tim na čelu s Milanom Miličevićem, a važne pozicije planirane su za još dva aduta SDS: Aleksandri Pandurević, kao predvodnici tima za komunikacije, čak sa ulogom zvaničnog portparola SzP i ]uzulana, kao šefa programskog savjeta, čiji kapacitet ideologa Saveza niko nije prepoznao.
Ovaj ‘dokument’ nije bio konačan – ostao je u sjenci Memoranduma o zajedničkoj saradnji, javno potpisanog mjesec dana kasnije, 28. decembra 2015. Nepravedno, čini se, pošto u Planu za djelovanje ima zaista živopisnih zapažanja, poput pozivanja na istraživanje bh. kancelarije američkog NDI iz oktobra 2015. prilikom formulisanja političkih ciljeva SzP. U toj analizi utvrđeno je da su za ‘sedam od 10 urbanih birača u RS’ ekonomija i zapošljavanje važnije od ostalih tema. Takođe, NDI je ustanovio da većina građana nije upoznata sa sadržajem Reformske agende, ali da čak 62 odsto anketiranih smatra da će ona ‘donijeti poboljšanje’!?
Tako se zaključuje da je Agenda pravo polje za djelovanje SzP koje nije dovoljno iskorišćeno i da o njoj treba više govoriti. Procijenjeno je i da ‘referendum nije bojno polje za SzP, ali ekonomija i borba protiv kriminala i korupcije jesu’. Koliko se SzP okoristio od povjerenja u NDI pokazao je potpun krah na lokalnim izborima. I (ne)snalaženje u referendumskoj kampanji.
Još jedan plan SzP je propao. Medijski proboj ‘šarmom’ prema urednicima i novinarima u RS. I to je ostalo u sferi teorije, ne zbog Aleksandre Pandurević, koja nije dobila priliku, naročito ne pored Bosićeve šefice za medije, Jelene Dabarčić, koja je učinila da lider SDS bude nepristupačnim za većinu novinara. Takođe, oslanjanje na samo jednu televiziju nije bio dobar potez, što se u dokumentu pominjalo:
‘Treba preispitati odnos medijske blokade od strane RTRS i kakav stav zauzeti po tom pitanju, jer 33 odsto građana prati RTRS, dok BN prati tek 20 odsto građana, imajući u vidu da je pokrivenost teritorije Republike Srpske RTRS-om 100 odsto, dok BN pokriva tek 50 odsto’.
Ipak, opsežna infrastruktura SzP kao nesuđene stranke nikada nije sagrađena. Široka lista želja uglavnom je ostala mrtvo slovo, a poslije godinu dana Čavić, u razgovoru za Faktor, najavljuje da će ipak biti novih integracija i ujedinjenja unutar opozicije, i to ‘nezavisno od okvira SzP’.
Najbolje stanje SzP se može ogledati kroz Adama Šukala, predsjednika Napredne Srpske, za koga je SzP bio prvo omražen, zatim slavljen, a na kraju marginalizovan: ‘Moj stav je da, ukoliko Savez misli da nastavi da funkcioniše kao do sada, ne treba ni da postoji’.
OPASNOST LIDERSKOG SINDROMA
Nije dobro za duži rok da Republika Srpska nema ozbiljnu opoziciju. Ali, isto tako, nema razlog da se sumnja u volju naroda. Zašto se počelo sve manje vjerovati liderima opozicije? Ko je kriv što se partije u SzP nisu međusobno podržavale? Mihaljica, Jovičić, Krsmanović, Šukalo… Govedarica, Borenović…
Da li SzP, realno, ima budućnost s ovakvim liderima? Vuk Drašković je deceniju bio lider opozicije ali nikad nije postao lider Srbije. A Govedarica već sebe vidi umjesto Dodika, dok se Borenović neće zadovoljiti dok ne ‘skine’ Cvijanovićku.
Faktor magazin
